Remove ads

Pascal je programski jezik nastao na ETH Zürich institutu 1970. godine. Dizajnirao ga je Niklaus Wirth, švicarski računalni znanstvenik, i nazvao prema francuskom filozofu, fizičaru i matematičaru, Blaiseu Pascalu, koji je 1641. izumio mehanički kalkulator.

Pascal je imperativni programski jezik, prvobitno s proceduralnim, i nekim funkcijskim mogućnostima, a kasnije je preko svojih varijanata i dijalekata evoluirao u jezik koji podržava objektno-orijentirano programiranje. Svojevremeno je smišljen s namjerom da omogući i popularizira strukturirano programiranje, koje je u doba dominacije Fortrana bilo relativno nepopularna programska paradigma. Nastao je po uzoru na Algol, najstariji strukturirani programski jezik, kao neizravna posljedica i "kolateralna korist" pokušaja da se Algol 60 varijanta izmijeni i poboljša.

Remove ads

Povijest

Niklaus Wirth je bio član Radne skupine 2.1 (Working Group 2.1), koja je od 1963. radila na izmjeni jezika Algol 60, s ciljem da se razvije i standardizira njegova nova i naprednija varijanta. Unutar WG-2.1 došlo je do podjele na dvije frakcije: "teoretičari" (Algol Y grupa) su zahtijevali snažan programski jezik s ogromnim brojem mogućnosti, dok su "praktičari" (Algol X grupa), s izkustvom u implementaciji programskih jezika, imali stoga umjerenije, minimalističke ambicije. Wirth je, kao "praktičar", 1965. godine predstavio svoju verziju izmjena, koja je kasnije pod njegovim vodstvom implementirana na IBM 360/50 računalu i koja je od 1966. postala poznata pod nazivom Algol-W, dok je Algol Y skupina nastavila u smjeru koji će kasnije završiti kao standard Algol 68, konačno implementiran 1972.[1]

Medjutim, nezadovoljan praksom krpljenja postojećih jezika, kao i glomaznoću te nepotrebnim mogućnostima Algola, odlučio je "prekinuti kompatibilnost" i počeo od 1968. na bazi Algola raditi sasvim novi programski jezik, Pascal, koji je objavio 1970. godine.[2][3]

Prvi Pascal prevodilac bio je napisan u Fortranu za CDC 6000 računalo. Druga verzija prevoditelja je napisana u samom programskom jeziku Pascal i objavljena 1971. godine (The Programming Language Pascal, Acta Informatica, 1, 35-63, 1971 i The Design of a Pascal Compiler, Software - Practice and Experience, 1, 309-333, 1971). Poboljšana verzija Pascala objavljena je 1973. u obliku formalizirane sintakse BNF (Hoare & Wirth: An Axiomatic Definition of the Programming Language Pascal, Acta Informatica, 2, 335-355, 1973). Godine 1974. objavljena je sredjena verzija (Pascal User Manual and Report) koja je uzeta kao osnova za standard jezika objavljen 1983. (ISO 7185:1983).[4]

Pascal je brzo postao popularan i tražen zbog svoje jednostavnosti. Kao jezik koji je zadovoljavao najosnovnije zahtjeve strukturiranoga programiranja, bio je idealan izbor za učenje ove discipline kodiranja, kao i programiranja općenito. Napori mnogih univerziteta u svijetu da se prenese Pascal s IBM-a na druge računarske platforme doprinijeli su rapidnoj popularizaciji novoga programskoga jezika. Da bi se olakšao prijenos Pascala na različite platforme, smišljen je koncept hipotetičkoga računala (danas to zovemo virtualni stroj); Pascal kompilator, odnosno njegov kôd-generator je emitirao tzv. p-kod (skr. od pseudo-code, sad se to zove bytecode); p-kod se izvršavao na emulatoru koji je bilo relativno lako napisati u asembleru za bilo koju arhitekturu računala, tako da nije trebalo iznova programirati kompilator (parser, generator kôda itd), nego samo interpreter p-kôda ("emulator"), na kojem se onda mogao pokretati i originalni Pascal kompilator (u p-kodu). Ovakva metoda je mnogo doprinijela brzom širenju Pascala.[5]

Pascal prevodilac bio je poslan, izmedju ostalih, i na University of California u San Diegu, gdje je nastala varijanta UCSD Pascal i u njemu kodirani p-System virtualni stroj.[6] p-System se moglo prenijeti na veliki broj tadašnjih računala zahvaljujući činjenici da je trebalo programirati samo dijelove specifične za hardver. Program preveden UCSD-Pascalom u vidu p-koda mogao se izvršavati na svakom računalu koje ima p-System.

U isto vrijeme (1972) Dennis Ritchie napravio je programski jezik C za prvu verziju UNIX operacijskoga sistema na DEC PDP-7 računalu, po uzoru na nešto stariji B jezik Kena Thompsona, njegova radnoga kolege na AT&T Bell Labs.[7] C je bio zasnovan na istoj proceduralnoj filozofiji kao i Pascal; za razliku od prvobitnoga Pascala, C je podržavao i osnovne tipove podataka kao što su realni brojevi dvostruke preciznosti (double). Medjutim, Wirth se kritički odnosi prema ovom suvremeniku Pascala, poredeći ga s asemblerom više razine, jer, iako C deklarativno podržava tipove podataka, tipovi prema njegovu mišljenju nemaju nikakva smisla ako programski jezik ne potencira strogu tipiziranost, odnosno kompajler ne provjerava konzistentnost tipova.[8] Sličan kritički stav Wirth ima i u odnosu na C++, koji je svojevremeno bio unazad-kompatibilna, objekto-orijentirana nadogradnja na C; C++ je, prema Wirthu, ogromni monstrum koji vremenom raste i sa svakom novom verzijom dobiva nove suvišne mogućnosti, postajući sve veći, sve teži za implementiranje i održavanje.[9] Uz to je C++ kao objektno-orijentirani jezik i jezik visoke razine baziran na pogrešnoj osnovi, "C-assembleru".

Prvi masovno dostupni komercijalni Pascal kompajler bio je Turbo Pascal kompanije Borland, za operacijske sisteme CP/M i DOS. Turbo Pascal je kao prvo integrirano razvojno okruženje (IDE) omogućio lakši i brži razvoj softvera objedinjavanjem u jednu cjelinu editora, kompajlera i drugih pomoćnih programa (Grep, Make, Touch itd); masovnu popularnost dugovao je i svojoj relativno maloj cijeni od pedesetak dolara.[10]

Operacijski sistemi za Apple računala Lisa i Macintosh s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih bili su programirani u Pascalu,[11] zbog čega pisanje programa u C-u za navedene sisteme nije imalo smisla, jer su programi morali raditi s tipovima podataka koje podržava standardni Pascal kao i API Apple OS-a. Prvobitni Object Pascal je najprije nastao u tvrtki Apple Computers, gdje je služio za sistemsko i aplikacijsko programiranje. Kasnije je Object Pascal implementiran u Borlandu, kroz komercijalne varijante Turbo Pascal i Delphi.

Remove ads

Programska paradigma Pascala

Pascal svojom paradigmatskom filozofijom i dizajnom potencira strukturirano programiranje, pristup kodiranju gdje se podatci (i njihove deklaracije) strogo razdvajaju od direktiva, procedura i funkcija koji vrše obradu tih podataka.

Strukturiran program je program koji je temeljito razradjen kao skup akcija nad definiranim skupom podataka, a struktura podataka zapravo definira strukturu programa.[12] Prije pojave Pascala dominirali su nestrukturirani, sekvencijalni programski jezici kao što su Fortran i Basic, u kojima je kontrola toka bila riješena upotrebom goto naredbe i označavanjem programskih linija rednim brojevima, u nedostatku proceduralnoga ili bilo kakva strukturalnoga rješenja u dizajnu jezika.

Proceduralni i funkcijski model u Pascalu znači da se programski tok može implementirati podjelom programa na podprograme (procedure i/ili funkcije), da bi se na taj način povećala modularnost i mogućnost recikliranja manjih abstrakcijskih cjelina programskoga kôda. Treba napomenuti da je funkcijski model u Pascalu podržan tek uvjetno rečeno, zato što funkcije u Pascalu, kao i u drugim proceduralnim jezicima, nisu čiste funkcije u smislu funkcijske paradigme programiranja, jer osim što evaluiraju izraze i vraćaju neku vrijednost, dopuštaju unutar sebe direktive i promjene stanja (side-effects); takve funkcije se suštinski ne razlikuju od imperativnih procedura, pa se mogu isto tako implementirati i kao procedure s varijabilnim parametrima.

Pascal je strogo-tipizirani jezik, što znači da ne dopušta upotrebu pojedinoga tipa podatka na mjestu gdje operator ili funkcijski odnosno procedurni parametar zahtijeva drugačiji tip. Izuzetak su kompatibilni tipovi, kao što su recimo Integer i Byte, ili ShortInt, LongInt i slični tipovi koji se ne razlikuju medjusobno po vrsti, nego samo po maksimalnoj veličini ili hardverskoj implementaciji, pod uvjetom da se mogu promovirati manji tipovi na mjesto većih, ali ne i obrnuto, jer bi došlo do gubitka preciznosti podatka.

Remove ads

Sintaksa Pascala

Thumb
Ilustracija izvornoga kôda u Pascalu, kreirana pomoću LaTeXa

Pascal spada u programske jezike kod kojih je kapitalizacija nebitna, što znači da se bilo koji identifikator ili rezervirana, ključna riječ (keyword) može napisati na različitim mjestima naizmjenično malim ili velikim slovima, ili kombinirano, bez ikakve razlike; prevodilac u svakom slučaju smatra da se radi o istom identifikatoru ili će prepoznati rezerviranu riječ bez obzira kako je kapitalizirana. Jezici kao što su C, C++, C# i Java razlikuju identifikatore i po kapitalizaciji naziva, pa je promjena samo jednoga slova iz maloga u veliko ili obrnuto, dovoljna da kompajler prijavi grešku, jer ne prepoznaje varijablu ili direktivu.

Osnovni elementi Pascal programa su direktive ili naredbe (engl. statement), koje se mogu sastojati od izraza (ekspresija) i drugih direktiva. Izrazi se sastoje od operatora i operanada. Operandi mogu biti literalne (doslovne) vrijednosti, ili reference identifikatora.

U direktive spadaju deklaracije (konstanti, varijabli, labela, procedura i funkcija), definicije (tipova podataka, procedura, funkcija), te tri osnovne vrste naredbi za sekvenciju (tok), iteraciju (ponavljanje) i selekciju (izbor).

Deklaracije podataka

Pascal je programski jezik koji s obzirom na svoju strogo strukturiranu paradigmatsku opredijeljenost zahtijeva deklariranje svih podataka prije nego što se oni u programu referenciraju. Ovo je način da se postigne čitljivost i modularna upotrebljivost programskoga kôda, kao i odredjena vrsta programerske discipline. Ovakva filozofija programiranja je dosta različita od pristupa mnogih interpretiranih i skriptnih programskih jezika (od Basica do JavaScripta i drugih tzv. dinamičkih jezika), koji dopuštaju implicitno referenciranje varijabli bez deklaracija, ili čak implicitnu promjenu tipa (tzv. loose-typing). Osnovne vrste direktiva za opis podataka u Pascalu su deklaracije konstanata, varijabli i definicije tipova.

Konstante su identificirane doslovne (literalne) vrijednosti čijim se referenciranjem u programu ekspandira njihova (alfa)numerička vrijednost i na taj način se izbjegava višestruko uredjivanje na svim mjestima u programu gdje se ta vrijednost koristi. Deklariraju se direktivom const, nakon koje slijede identifikatori i vrijednosti, medjusobno razdvojene znakom jednakosti.

Varijable se deklariraju direktivom var, te navodjenjem imena identifikatora i naziva tipa podataka, izmedju kojih se stavlja dvotočka; može se deklarirati i više varijabli istoga tipa u jednoj direktivi, u kojem slučaju se izmedju imena varijabli stavlja zarez.

Izvedeni tipovi podataka definiraju se direktivom type, koja zahtijeva ime(na) identifikatora i definicije, izmedju kojih je znak jednakosti. Primjer deklaracija i definicija:

const
  PROG_NAME = 'PhoneBook v1.0';
  PROG_FILE = 'pb.db';
  MAX_ITEMS = 1024;

type
  TShortString = array [1..64] of Char;
  TPhoneString = array [1..14] of '0'..'9';

  PPhoneBookPt = ^TPhoneBookEntry;

  TPhoneBookEntry = record
    Name: TShortString;
    Phone: TPhoneString;
    Email: string;
    Address: string;
    Link: PPhoneBookPt;
  end;

var
  PhoneBookEntry: TPhoneBookEntry;
  FPhoneBookData: file of TPhoneBookEntry;

procedure AddNewEntry; forward;

Definicije tipova (type) moraju u programu biti navedene prije deklaracija varijabli (var) koje su od toga tipa. Isto vrijedi i za definicije tipova podataka koje se pozivaju na neki drugi izvedeni tip. Jedini izuzetak je definicija tipa pokazivača, koja se može navesti prije ili poslije definicije sloga (record) ili objekta (object u Object Pascalu) na koji taj pokazivač ukazuje, kada taj objekt u sebi sadrži kao član isti takav tip pokazivača, jer u ovakom slučaju ne postoji način da se izbjegne cirkularno referenciranje; u tom slučaju, izmedju deklaracije pokazivača i definicije sloga (ili objekta) ne smije stojati nikakva druga definicija tipa ili direktiva, tj. ove dvije direktive moraju biti susjedne.

Generalno, u Pascalu svaka direktiva koja se poziva na neki identifikator zahtijeva da taj identifikator bude unaprijed deklariran ili definiran. Za potrebe referenciranja procedure ili funkcije prije njezine implementacije koristi se direktiva forward nakon deklaracije.

Vrste podataka

Tipovi podataka u Pascalu dijele se na osnovne (skalarne) i strukturirane (izvedene), koji se uglavnom definiraju kao polja i slogovi sastavljeni od osnovnih ili drugih strukturiranih podataka.

Osnovni tipovi

Skalarne vrste podataka u Pascalu su:

Nadalje, pojedini tipovi podataka se klasificiraju kao ordinarni, što znači da se mogu sortirati prema veličini i manipulirati standardnim funkcijama Pred(), Succ(), Ord(). Od osnovnih tipova podataka, u ordinarne spadaju svi osim Real,[13] jer decimalni broj ne može imati predhodnika ili sljedbenika po veličini.

Strukturirani tipovi

U strukturirane vrste podataka spadaju:

Posebni tipovi

Pokazivač je metapodatak koji ukazuje na adresu nekoga podatka u memoriji. Ovisno o tome pokazuju li na specifični tip podatka ili na memorijsku lokaciju s nedefiniranim tipom podataka, pokazivači se dijele na tipizirane i generičke.[14] Generički pokazivači se deklariraju pomoću tipa podataka Pointer, za razliku od tipiziranih koji se deklariraju operatorom ^ prije naziva tipa (npr: ^Integer).[15]

Slično kao što se za tipizirane pokazivače objekt u memoriji stvara i briše procedurama New() i Dispose(), tako i za generičke pokazivače postoje procedure GetMem() i FreeMem() kojima se alocira i oslobadja blok memorije odredjene veličine:[16]

procedure GetMem(var P: Pointer; Size: Word);
procedure FreeMem(var P: Pointer; Size: Word);

Usmjeravanje pokazivača na adresu neke varijable, odnosno očitavanje te adrese i njezino zapisavanje u pokazivač vrši se operatorom @ prije naziva varijable kojoj se želi pristupiti (npr: PtrInt := @IntVar).

Referenciranjem (pozivanjem) samoga imena pokazivača dobije se adresa varijable na koju on pokazuje, a stavi li se operator ^ iza imena, dobiva se vrijednost varijable na koju pokazivač pokazuje umjesto njezine adrese (npr: IntVar^); ovaj postupak se zove dereferenciranje pokazivača.

Dakle, ukratko:

  • operator ^ prije imena tipa (^Integer) služi za deklariranje tipiziranoga pokazivača;
  • operator ^ poslije imena varijable pokazivača (IntVar^) služi za dereferenciranje (pristup podatku);
  • operator @ služi za adresiranje (pridruživanje varijable pokazivaču);

Za informaciju o količini memorije koju zauzima neki tip varijable ili objekta postoji funkcija SizeOf(). Primjer upotrebe SizeOf() za prikaz veličine u bajtovima nekih tipova podataka:

type
  Hobbit = Boolean;
  HoByte = array [1..8] of Hobbit;
           { 1 HoByte = 8 Hobbit }

begin
  WriteLn('    Byte = ', SizeOf(Byte));
  WriteLn('ShortInt = ', SizeOf(ShortInt));
  WriteLn('SmallInt = ', SizeOf(SmallInt));
  WriteLn(' LongInt = ', SizeOf(LongInt));
  WriteLn('   Int64 = ', SizeOf(Int64));
  WriteLn;
  WriteLn('  HoByte = ', SizeOf(HoByte), ' Hobbit');
end.

Navedeni program, ovisno o prevoditelju, operacijskom sistemu i arhitekturi računala može prikazivati različite rezultate (s tim da će HoByte svugdje biti 8 Hobbit, bez obzira na hardver ili softver, zato što smo taj tip definirali unutar programa).

Enumeracije

Enumeracije ili pobrojani tip su izvedeni ordinarni tip podataka. Npr:[17]

type
  TMonth = (Jan, Feb, Mar, Apr, May, Jun,
            Jul, Aug, Sep, Oct, Nov, Dec);

Tipovi dosega

Pascal podržava varijable u odredjenom dosegu (području, podobsegu) nekoga drugoga ordinarnoga tipa podataka:

var
  SmallNum: 1..128;
  SmallLtr: 'a'..'z';

Moguće je takodjer deklarirati varijablu u dosegu enumeriranoga tipa kojega smo predhodno definirali, pa s obzirom na gornji primjer definicije tipa možemo imati:

var
  Summer: Jun..Aug;

Ista se sintaksa za dosege, naravno, može upotrijebiti i za definiranje tipova:

type
  TDay = 1..31;

Setovi

Jedna od distinktivnih karakteristika Pascala u odnosu na druge programske jezike jest podržka za operacije sa skupovima, odnosno tip podataka set.

var
  SmallNum: set of 1..128;
  SmallLtr: set of 'a'..'z';

Ova vrsta sintaksnoga sladora (engl. sytactic sugar) omogućuje pisanje elegantnijega i konciznijega kôda. Provjera pripadnosti elementa (vrijednosti varijable) nekom skupu vrši se pomoću operatora in. Dakle, možemo napisati ovo:

if Number in [1..128] then
  { ... }

... ili još bolje ovo, s obzirom da smo deklarirali SmallNum:

if Number in SmallNum then
  { ... }

... umjesto ovoga:

if (Number > 0) and (Number < 129) then
  { ... }

Ovo je naročito zgodno kad treba izvršiti provjeru pripadnosti u većem broju ne-susjednih područja vrijednosti:

if Number in [1..5, 17, 23, 25..32] then
  { ... }

Kontrola toka

Konstukcije izbora (grananja), odnosno kontrole toka su If-Then, If-Then-Else i Case.

If-Then

If-Then se upotrebljava za kontrolu toka na osnovi uslova navedena u izrazu iza ključne riječi if. Ako je uslov izpunjen, izvršava se slijedeća naredba ili blok nakon ključne riječi then, a ako nije, programski tok preskače naredbu ili blok iza then, to jest nastavlja s izvršavanjem naredne direktive koja nije u sklopu If-Then konstrukcije, ukoliko postoji.

if Izraz then
  Naredba;

Za izvršenje višestrukih naredbi koristi se begin { ... } end blok:

if Izraz then
begin
  Naredba1;
  Naredba2;
  Naredba3;
  { ... }
end;

If-Then-Else

Za izbor izmedju dvaju mogućih tokova upotrebljava se If-Then-Else konstrukcija; prvi tok izvršava se u slučaju da je izpunjen uslov napisan izmedju if (ako) i then (onda), drugi u slučaju da nije, a stoji nakon rezervirane riječi else (inače):

if Izraz then
  Naredba1
else
  Naredba2;

Ovdje vrijedi isto pravilo o zatvaranju blokova višestrukih direktiva izmedju begin { ... } end; direktiva:

if Izraz then
begin
  Naredba1;
  Naredba2;
  Naredba3;
  { ... }
end { ovdje ne ide ";" }
else
begin
  Naredba4;
  Naredba5;
  Naredba6;
  { ... }
end;

Case

Case konstrukcija se upotrebljava kao preglednija alternativa za višestruko grananje toka, umjesto višestukih if-then direktiva ili if-then-else blokova u koncentričnom, kaskadnom i lančanom stilu.

case Varijabla of
  1: Naredba1;
  2: Naredba2;
  3: Naredba3;
  4: Naredba4;
     { ... }
else { / otherwise }
  Naredba5; { default }
end; { case }

Navedeni case blok ekvivalentan je lančanom else-if u primjeru koji slijedi:

if Varijabla = 1 then
  Naredba1
else if Varijabla = 2 then
  Naredba2
else if Varijabla = 3 then
  Naredba3
else if Varijabla = 4 then
  Naredba4
else
  Naredba5; { default }

Sekvencija toka

U Pascalu svaka direktiva mora završavati znakom ; (točka-zarez), osim ako je zadnja u dosegu (bloku, proceduri, funkciji ili programu), u kojem slučaju se može izostaviti, ali je dobra praksa ipak staviti ; iza svake naredbe, zbog eventualnih kasnijih dodavanja novih.

Izuzetak je i zadnja direktiva prije ključne riječi else u If-Then-Else konstrukciji, ali u ovom slučaju se može smatrati da je If-Then-Else jedna naredba, posebna vrsta i drugačija od If-Then. Ovo je jedna od karakteristika Pascala koje ga razlikuju od jezika kao što su C i C++, koji zahtijevaju točka-zarez iza svakoga if-then, što praktično znači da se else u C/C++ prevoditeljima smatra posebnom naredbom, umjesto dijelom jedne If-Then-Else konstrukcije, a točka-zarez služi u tim jezicima kao terminator naredbi, umjesto kao samo separator; terminator naredbi se u C/C++ jezicima čak računa i kao poseban statement, jer se može staviti u izvorni kôd samostalno jedan ili više uzastopnih točka-zareza, a da kompajler to uredno prevede i ne prijavi sintaksnu grešku. Ovo, naravno, nije moguće u Pascalu.

Za rezerviranu riječ else, ako je dio case konstrukcije, takodjer ne vrijedi navedeni "izuzetak", pa se i krajnji slučaj case bloka prije else direktive mora terminirati točka-zarezom; za case-else konstrukciju postoji i rezervirana riječ otherwise, koja se može upotrijebiti umjesto else.

Blokovi direktiva u Pascalu se zatvaraju izmedju ključnih riječi begin i end, što je još jedna od njegovih karakterističnih razlika u odnosu na jezike C, C++, C#, Java itd, koji koriste vitičaste zagrade { }. U programerskom žargonu ovi jezici se nazivaju jezici vitičastih zagrada (engl. curly-brace languages). Medju poznatije jezike koji imaju begin i end spada programski jezik Ada.

Zadnja end direktiva u programu završava točkom (.) umjesto točka-zarezom, i to je ujedno naredba zatvaranja bloka glavne procedure programa.

Petlje

Direktive ponavljanja ili petlje su for, while i repeat, a njihova upotreba izgleda ovako:

for Brojac := X to Y do
  Naredba;

for Brojac := X to Y do
begin
  { blok };
end;

while Izraz do
  Naredba;

while Izraz do
begin
  { blok };
end;

repeat
  { naredba / blok }
until Izraz;

Petlja for se ponavlja točno odredjen broj puta, a varijabla brojača se navodi kao područje izmedju dviju cjelobrojnih vrijednosti, oddvojenih rezerviranom riječju to. Petlja while provjerava neki uvjet naveden u izrazu prije ponavljanja naredbe ili bloka naredbi, za razliku od repeat, koja se najprije izvršava jedanput, a zatim provjerava uvjet u izrazu.

Operatori

Operatori se dijele, s obzirom na to koliko operanda obradjuju, na unarne (jedan operand) i binarne (dva operanda).

Pascal koristi operator := za pridruživanje vrijednosti, nasuprot jezicima kao što su C ili C++, gdje za to služi obični znak jednakosti (=). U Pascalu je znak = relacijski operator za logičke izraze - ekspresije (C/C++ za to upotrebljava dvostruki znak jednakosti, ==). Ova razlika može dovesti do konfuzije i grešaka u programiranju, naročito kod programera s izkustvom u Pascalu koji tek počinju programirati u jezicima C/C++, jer se izraz if (i = 0) (umjesto if (i == 0)) prevodi u C/C++ kompilatorima kao valjan statement.

Slijedi popis operatora u Pascalu.[18]

Aritmetički operatori

+    : sabiranje;
-    : oduzimanje;
*    : množenje;
/    : dijeljenje;
div  : cjelobrojno dijeljenje;
mod  : ostatak cjelobrojnoga dijeljenja (modulus);

Relacijski operatori

=    : jednako;
<>   : nejednako;
<    : manje;
<=   : manje ili jednako;
>    : veće;
>=   : veće ili jednako;

Logički operatori

not  : logička negacija;
and  : logičko i;
or   : logičko uključivo ili;
xor  : logičko izključivo ili (or s negacijom);

Operatori bitova

shl  : lijevo pomjeranje;
shr  : desno pomjeranje;

Ostali operatori

with : selekcija sloga (record);
in   : pripadnost skupu (set);
to   : područje vrijednosti (for petlja);
..   : područje vrijednosti (array, set);
^    : deklariranje i dereferenciranje pokazivača;
@    : adresiranje pokazivača;
:=   : pridruživanje vrijednosti;

Procedure i funkcije

Pascal razlikuje dvije vrste podprograma, procedure i funkcije. Funkcije za razliku od procedura vraćaju neku vrijednost, pa se prema tipu podataka koji vraćaju razlikuju i tipovi funkcija, što se navodi u deklaraciji. Drugi programski jezici uglavnom sve podprograme nazivaju isto, funkcije (C/C++), subrutine (Basic) itd. Naprimjer, u programskom jeziku C, procedura je obična funkcija koja vraća vrijednost void (ništa). Primjeri deklaracija procedure i funkcije, bez implementacija:

function FileExists(Name: string): Boolean;
procedure PrintFile(Name: string);

Parametri

Parametri neke funkcije ili procedure su deklarirane unosne vrijednosti, a deklariraju se u u malim zagradama iza imena funkcije ili procedure, na isti način kao i varijable u var sekcijama.

Parametri mogu biti vrijednostni ili varijabilni. Varijabilni parametri mijenjaju vrijednost varijable pristupajući joj direktno (poziv po referenci) umjesto da rade s njezinom kopijom (poziv po vrijednosti), što se specificira direktivom var prije deklaracije parametra.

procedure CheckIfFileExists(Name: string; var Exists: Boolean);
procedure MergeFiles(File1, File2: string; var NewFile: file);

Za razliku od vrijednostnih parametara, varijabilni parametri ne mogu prihvatiti konstantne vrijednosti (recimo neki broj ili string), nego samo identifikatore varijabli koje mijenjaju. Vrijednostni parametri mogu primati obje vrste argumenata, i doslovne vrijednosti, i imena varijabli.

Grupiranje

Nasuprot većini programskih jezika, Pascal podržava implementiranje podprograma (procedure i/ili funkcije) jedan unutar drugoga. Ova mogućnost se, medjutim, nerado upotrebljava u programerskom svijetu, jer ne doprinosi nimalo čitljivosti i upotrebljivosti izvornoga kôda, čak naprotiv. Preporuke "dobroga stila" programiranja u Pascalu obezhrabruju upotrebu unutarnjega grupiranja procedura za više od jedne razine.[19] Neke implementacije Pascala, kao Delphi, ovu mogućnost ne podržavaju. Postoje, ipak, situacije kad je zgodno implementirati jednu proceduru unutar druge, kao što je slučaj s quick-sort algoritmom u slijedećem primjeru:[20]

procedure quicksort(var a: list; Lo,Hi: integer);
  procedure sort(l,r: integer);
  var
    i,j,x,y: integer;
  begin
    i:=l; j:=r; x:=a[(l+r) DIV 2];
    repeat
      while a[i]<x do i:=i+1;
      while x<a[j] do j:=j-1;
      if i<=j then
      begin
        y:=a[i]; a[i]:=a[j]; a[j]:=y;
        i:=i+1; j:=j-1;
      end;
    until i>j;
    if l<j then sort(l,j);
    if i<r then sort(i,r);
  end;
begin {quicksort};
  sort(Lo,Hi);
end;

Standardne procedure i funkcije

I/O

Standardne procedure za unos su Read i ReadLn; Read zahtijeva najmanje jedan parametar, naziv varijable čija se vrijednost učitava, dok ReadLn pravi novi redak za svaku učitanu varijablu. Primjer:

var
  Number: LongInt;

begin
  Write('Number? ');
  ReadLn(Number);
  WriteLn('Number: ', Number);
  ReadLn;
end.

Za izpis postoje procedure Write i WriteLn. Razlika izmedju njih je u tome što ova druga izpisuje tekst skupa sa prijelomom reda (linije), odnosno znakom za novi red (CR/LF).

Aritmetičke operacije

Neke od standardno ugradjenih aritmetičkih funkcija u Pascalu su:

abs  : absolutna vrijednost broja (broj bez predznaka);
exp  : potenciranje;
sqr  : kvadrat;
sqrt : kvadratni korijen;
ln   : prirodni logaritam;
sin  : sinus;
cos  : kosinus;
tan  : tangens;
pred : predhodnik cijeloga broja;
succ : sljedbenik cijeloga broja;
round: zaokruživanje (vraća Integer);
trunc: odbacivanje decimala (vraća Integer);
int  : cijeli dio razlomka (vraća Real);
frac : decimalni dio razlomka (vraća Real);

Operacije sa stringovima

Neke od standardnih funkcija za rad s nizovima znakova (stringovima):

length : duljina stringa;
copy   : kopiranje stringa;
pos    : pozicija pojavljivanja podniza u nizu;
delete : brisanje znakova;
insert : umetanje znakova;
str    : pretvara broj u string;
val    : pretvara string u broj ili vraća grešku;
Remove ads

Programski primjeri

Faktorijel

Naredni program računa Faktorijel zadanih brojeva.[21]

program factorial;

function fact(n: integer): real;
begin
  if (n = 0) then
    fact := 1
  else
    fact := n * fact(n - 1);
end;

var
  n: integer;

begin
  for n := 0 to 16 do
    writeln(n, '! = ', fact(n):-1:0);
end.

Fibonaccijevi brojevi

Slijedi program koji izpisuje Fibonaccijev niz.[22]

program fibonacci;

function fib(n: integer): integer;
begin
  if (n <= 2) then
    fib := 1
  else
    fib := fib(n - 1) + fib(n - 2);
end;

var
  i: integer;

begin
  for i := 1 to 16 do
    write(fib(i), ', ');

  writeln('...');
end.
Remove ads

Varijante i dijalekti Pascala

  • UCSD Pascal - Implementacija Pascala za virtuani stroj p-Machine na p-System OS-u.
  • ISO Pascal - Standardni Pascal, prema specifikacijama ISO/IEC 7185:1990 Pascal i ISO/IEC 10206:1990 Extended Pascal
  • Turbo Pascal - Uvodi mogućnosti kojih nema u ISO varijanti: programske module (od verzije 4.0), podržku za OOP (s verzijom 5.5).[23]
  • Object Pascal - Objektno orijentirani Pascal, danas zastupljen u dvama dijalektima: Delphi i Free Pascal. Object Pascal prvi put je implementiran na Apple računalima 1985.[24]
Remove ads

Razvojna okruženja

Freeware

  • Free Pascal - Multiplatformski Pascal i Object Pascal kompilator, u podpunosti kompatibilan s Turbo Pascal dijalektom i s djelomičnom podržkom za Delphi. Programski paket sadrži Free Pascal Compiler (FPC) i FP IDE, editor koji izgledom i funkcionalnošću imitira Turbo Pascal IDE. Postoje verzije FP paketa za slijedeće PC OS-ove: DOS, OS/2, Windows, Linux, BSD, MacOS, Netware i MorphOS, te druge platforme: Windows CE, Game Boy Advance, Nintendo DS, zatim za različite procesorske arhitekture: x86 (i386), x86-64 (amd64), PPC, PPC64, SPARC i arm. Link: freepascal.org
  • Lazarus IDE - Grafičko sučelje za Free Pascal Compiler (FPC) i vizualno Pascal/Delphi programiranje. Podržava Windows, Linux i MacOS. Lazarus je skoro u podpunosti o API-ju neovisna platforma, tako da se isti izvorni kôd može prevoditi na svim sistemima s FPC-om. ("Napiši jedanput, kompiliraj svugdje."[25]) Link: lazarus.freepascal.org
  • PascalABC.NET - Razvojno okruženje za .NET Framework. Link: pascalabc.net
  • Inno Pascal - Minimalistički Pascal IDE za Win32 platformu, napisan u Delphiju (izvorni kôd je dostupan). S verzijom 0.1.5 (iz 2000. godine), Inno Pascal je napušteni projekt Jordana Russella, ujedno i autora popularnoga instalacijskoga sistema Inno Setup (koji, uzgred rečeno, ima ugradjen Pascal Script dijalekt Pascala kao skriptni jezik). Link: jrsoftware.org | Arhivirano: https://web.archive.org/web/20190901111031/http://other.jrsoftware.org/ip/
  • MiniPascal IDE - Još jedan editor za FPC. Link: minipascal.clan.st

Komercijalna

  • Borland / CodeGear Delphi
Remove ads

Bibliografija

Literatura

  • A. Lovrić: Pascal. Osnove programiranja | Tehnička knjiga, Zagreb, 1983.
  • Z. Vlašić: Pascal. Priručnik s riješenim primjerima (6. dopunjeno izdanje) | Tehnička knjiga, Zagreb, 1991.
  • I. Bratko, V. Rajkovič: Računarstvo s programskim jezikom Paskal | Nolit, Beograd, 1986.
  • I. Hladni: Pascal & Delphi programiranje | Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Digitalni dokumenti

  • Pascal: Skripta sa zadacima i rješenjima | pascal1.pdf
  • Sa bejzika na pascal - Novinski prilog časopisa Računari iz 1987 | bas2pas.zip
Remove ads

Navodi

Wikiwand in your browser!

Seamless Wikipedia browsing. On steroids.

Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.

Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.

Chrome
Wikiwand for Chrome
Edge
Wikiwand for Edge
Firefox
Wikiwand for Firefox
Remove ads
Remove ads