From Wikipedia, the free encyclopedia
Otelo, ili u punom nazivu "Othello, venecijanski Maurin", je tragedija u pet dijelova Williama Shakespearea napisana 1603. - 1604. godine i objavljena 1622. godine. Tekst je objavljen u zbirci njegovih djela tzv. "First Folio" 1623. godine. Izgleda da je osnovnu verziju obradio sam Shakespeare držeći se originalnog djela gotovo liniju po liniju. Međutim, uvodio je brojne zamjene riječi i fraza kao da ga je Shakespeare prepisivao za sebe i prepravljao ga tokom prepisivanja. Radnja predstave potiče od djela pod nazivom "De gli Hecatommithi" iz 1565. godine od Giambattiste Giraldia. Shakespeare ga je izgleda znao u italijanskom originalu, a bio mu je na raspolaganju i na francuskom jeziku, ali nije preveden na engleski jezik.[2] Predstava priča priču o moćnom generalu mletačke vojske, Otelu čiji je život i brak uništen od strane popustljivog, prevarantskog i zavidnog vojnika Jaga.
Naslovna strana Otela (1622. godina) | |
Autor | Vilijam Šekspir |
---|---|
Originalni naziv | The Tragedy of Othello, the Moor of Venice |
Država | Kraljevstvo Velika Britanija |
Jezik | engleski jezik |
Žanr | drama |
Vrsta dela | tragedija |
Izdavač | Worshipful Company of Stationers and Newspaper Makers[1] |
Vreme i mesto nastanka | 1603. Velika Britanija |
Datum izdanja | 1622.[1] |
Vreme radnje | 1570. |
Mesto radnje | Kipar |
Glavni lik | Otelo - Afrički general u službi Venecijanske vojske |
Otelo je možda najpoznatije književno istraživanje destruktivne moći ljubomore i sumnje. U isto vrijeme to je jedan od najranijih literarnih radova koji se bave pitanjima rase i rasizma. Otelo je neosporno heroj unatoč njegovim manjkavostima, je najistaknutiji tamnoputi protagonist iz vremena rane zapadne literature. Otelo se suočava sa stalnim rasizmom od strane drugih likova u ovoj drami, pogotovo nakon što je oženio Desdemonu, povlaštenu bijelu ženu čiji otac ne odobrava ovaj brak.[3]
Otelo je u ovoj drami predstavljen kao plemeniti čovjek velikog ugleda kojeg poštuju i kojem se dive vojvoda i venecijanski senat, kao i oni koji mu služe poput Kasija, Montana, i Lodovika. Elizabetanska i jakobianska pozornica je obilovala likovima crnaca, ali nijedan nije dobio tako veliku ili herojsku ulogu kao Otelo.[4]
Predstava počinje kada junak Otelo, tamnoputi general u službi Venecije, imenuje Kasija a ne Jaga kao svoga glavnog poručnika. Ljubomoran zbog uspjeha Otela i zavidan Kasiju, Jago kuje plan da uništi Otela, lažno implicirajući da su Otelova supruga Desdemona i Kasio u ljubavnoj vezi. Uz pomoć nenamjerne Emilije, njegove supruge i poslušnog Roderiga, kolege nezadovoljnika Jago izvršava svoj plan. Koristeći maramicu koja je pripadala Desdemoni, a koju je pronašla Emilija nakon što je Otelo nehotice ispustio, Jago ubjeđuje Otela da je Kasio dao maramicu Desdemoni kao znak ljubavi. Jago također navodi Otela da prisluškuje razgovor između njega i Kasija koji je u stvari razgovor o kasijovoj ljubavnici Bjanki, ali koji navodi zabrinutog Otela da povjeruje da je Kasio zaljubljen u Desdemonu. Ovi tanki "dokazi" potvrđuju ono što je Otelo bio previše sklon da povjeruje da kao stariji crnac, on više nije privlačan svojoj mladoj ženi bijeloj Venecijanki. Opsjednut ljubomorom Otelo ubija Desdemonu. Nakon što je Emilija prekasno saznala da njegova supruga nije bila kriva, on traži da bude upamćen kao onaj koji "nije volio mudro, ali je volio sa previše žara" nakon čega izvršava samoubistvo.[2]
Shakespeare u Otelu kao i drugim predstavama piše u kombinaciji stiha (poezije) i proze (svakodnevnog govora). Čitajući Otela često izgleda kao čitanje dugotrajne pjesme, a to je zato što likovi kod ovog pisca često govore u stihu. Linije u njegovim stihovima nemaju šemu rimovanja, (tzv. "nerimovani pentametarski stihovi" ili "prazni stihovi") gdje je svaki drugi slog naglašen. Ova vrsta stiha se obično koristi za plemstvo, i druge važne likove, jer je to neka vrsta zvaničnog načina govora kojeg koriste ovi viši staleži. Likovi iz nižih društvenih staleža ne govore ovim posebnim poetskim ritmom, oni samo koriste svakodnevni jezik.[3]
Dijalozi su jako važni u ovoj drami, a najbolji primjer je dijalog između Jaga i Otela u III Činu, III sceni. U ovoj ključnoj sceni Jago kroz insinuacije uspijeva da ubijedi Otela da se nešto događa između Kasija i Desdemone ne optužujući ih direktno.[5] U Otelu moć riječi pomaže u razvoju glavne radnje. Bez stalnog dotoka riječi, unutrašnjeg i vanjskog, najveći dio tragične radnje u ovoj drami se najvjerovatnije ne bi ni desio.
Bez "otrovnih" riječi koje je Jago govorio Otelu, do radnje u ovoj predstavi možda nikada ne bi ni došlo jer su njegov jezik i riječi ti koji podstiču Otela u akciju. Slično tome, otelovo razumijevanje njegove stvarnosti je izmijenjeno i prerađeno kao rezultat riječi i uprkos zahtjevima za "opipljivim dokazom", njegovo vjerovanje u otrovne riječi Jaga uzrokovale su njegov pad. Moć jezika u tragediji Otelo Williama Shakespearea ima direktan utjecaj na ishod ove predstave. Tragični završetak je jednostavno vrhunac "otrovnih" riječi i odražavaju ogromnu moć jezika.[6]
(i drugi sporedni likovi) [4]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.