Nikolaj Hanjikov

Nikolaj Vladimirovič Hanikov (Čekalin, 24. listopada 1819. − Rambouillet, 3. studenog 1878), ruski orijentalist, historičar, etnograf i diplomat, član Akademije nauka u Sankt Peterburgu od 1852. godine.

Maturirao je 1836. godine, a pet godina kasnije odlazi na dvogodišnju diplomatsku misiju predvođenu K. F. Butenevom. Njegov „Opis Buharskog kanata” jedan je od prvih naučnih radova o tim krajevima. Godine 1845. Hanikov se pridružio diplomatskom uredu u Zakavkazju gdje je nastavio s naučnim radom. Ondje je napisao djela „O muridizmu i muridima”, „O promjenama razine Kaspijskog mora”, te prijevod i analizu Hazinijeve „Knjige o vagi mudrosti” (arap. Kitab mizan al-hikmat).

Između 1850. i 1855. godine Hanikov je bio predsjednikom novoutemeljenog kavkaskog ogranka Ruskog geografskog društva i vodio je ruske ekspedicije sjeverozapadnim iranskim regijama, a između 1850. i 1855. služio je i kao glavni konzul u Tabrizu. Koncem 1850-ih godina vodio je naučne ekspedicije i u Horasanu, a njegov istraživački materijal kasnije je poslužio njemačkim kartografima poput H. Kieperta i J. Sulzera.

Od 1960. godine Hanikov je živio uglavnom u Parizu gdje se družio s književnikom I. S. Turgenjevom i određenim revolucionarima poput A. I. Hercena čije je radove i pisma sačuvao. Hanikov je napisao dvije knjige o putovanju Horasanom za što je nagrađen velikom zlatnom medaljom Pariškog geografskog društva, a također je na ruski jezik preveo i nadopunio prvi dio Ritterovog Irana (iz serije Geografija Azije) i objavio ga 1874. godine u Sankt Peterburgu. Dana 3. studenog 1878. godine umro je u Rambouilletu pokraj Pariza.

Nikolaj Hanjikov

Opus

Literatura

Wikiwand - on