Moskovski pregovori (1939)

Moskovski pregovori ili Pregovori o trojnom savezu (engl. ) su se odvijali u Moskvi u proljeće i ljeto 1939. godine između vojnih i diplomatskih predstavnika SSSR-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske u svrhu zajedničkog djelovanja usmjerenog prema odvraćanju ili zaustavljanju agresivnog ponašanja nacističke Njemačke i fašističke Italije, odnosno eventualnog saveza u predstojećem vojnom sukobu.

Poticaj za njihovo započinjanje bio je dovršetak komadanja Čehoslovačke, odnosno njemačka okupacija Češke u martu 1939. godine, koja je predstavljala eklatantno kršenje Münchenskog sporazuma. Zbog toga je britanska vlada Nevillea Chamberlaina, uvjerena da se Njemačkoj više ne može vjerovati, odlučila napustiti dotadašnju politiku appeasmenta (popuštanja) te zajedno sa Francuskom 31. marta objavila garancije nezavisnosti Poljskoj i Rumunjskoj. Dodatni poticaj za pregovore je bio završetak Španskog građanskog rata i uspostava Francovom pronjemačkog režima koji je predstavlajo potencijalnu opasnost po Francusku sa južnih granica, kao i italijanska invazija Albanije. Sovjeti su, pak, prethodnih godina svoju vanjsku politiku fokusirali na nacističku Njemačku kao glavnu opasnost i pod parolom antifašizma nastojali stvoriti savez sa zapadnim državama.

Budući savez triju država je prije svega trebao udružiti njihove ekonomske i vojne resurse, ali također onemogućiti Nijemce da sa zapadnim saveznicima i Sovjetima ratuju "počesno", odnosno nametnuti im, kao u slučaju Prvog svjetskog rata rat na dva fronta. Na pregovore, započete u aprilu 1939. godine, je međutim bitno uticalo višedecenijsko nepovjerenje između potencijalnih partnera, izazvano anglo-francuskim akcijama protiv sovjetskog režima tokom građanskog rata dvije decenije ranije, kao i antikomunizam u vodećim zapadnim krugovima, prije svega u establishmentu. Dodatne poteškoće u pregovorima je predstavljala i sovjetska percepcija da se zapadne sile ne namjeravaju ozbiljno suprotstaviti Hitleru, odnosno da će u slučaju rata učiniti sve da Sovjeti podnesu neproprocionalno visoke žrtve. Dio zapadnih stručnjaka je, pak, smatrao da je Crvena armija previše oslabljena Velikom čistkom da bi se mogla ravnopravno suprotstaviti Wehrmachtu.

Još ozbiljniji problem za pregovarače je predstavljalo to što Njemačka i SSSR tada nisu imali zajedničku granicu, odnosno što ih je dijelio niz nezavisnih država nastalih nakon Prvog svjetskog rata, a koje su, u većoj ili manjoj mjeri, sadržavali teritorije predratnog Ruskog Carstva i čije su vlade bile gotovo potpuno antisovjetski nastrojene. To je uključivalo čak i od Njemačke ugroženu Poljsku, čija je vlada nekoliko mjeseci ranije, za vrijeme Sudetske krize, odbila sovjetske prijedloge da dozvoli Crvenoj armiji tranzit radi pomoći Čehoslovačkoj. Njemačka diplomacija je to iskoristila kako bi kroz niz diplomatskih sporazuma te države, prije svega baltičke države i Finsku, privukla ili pokušala privući u svoj savez, čime je stvoren dodatni pritisak na Sovjete.

Udarac Moskovskim pregovorima je predstavljala i eskalacija sukoba sa Japanom na Dalekom istoku, koji je Staljina i sovjetsko vodstvo uplašilo sa mogućnošću da, u slučaju sukoba sa Njemačkom, budu prisiljeni ratovati na dva fronta. U međuvremenu je i njemački vođa Hitler došao do sličnog zaključka, odnosno postao uvjeren da će rat na dva fronta izbjeći tako što postigne sporazum sa Sovjetima. Teren za reapprochement Sovjeta i Nijemaca, koji su bili blisko surađivali prije dolaska nacista na vlast 1933. godine, je već pripremljen kada je 3. maja Maskim Litvinov, jedan od najvatrenijih zagovornika antifašističke koalicije i Jevrej, smijenjen sa mjesta sovjetskog ministra vanjskih poslova i zamijenjen mnogo "hladnijim" i pragmatičnijim Vjačeslavom Molotovom. Nakon što je 23. augusta 1939. u Moskvu doputovao njemački šef diplomacije Joachim von Ribbentrop, Moskovski pregovori su i službeno prekinuti, a ubrzo nakon toga je potpisan sovjetsko-njemački pakt, kojim je Nijemcima omogućeno da izvrše invaziju Poljske i otpočnu rat.

Među historičarima je široko uvriježeno mišljenje kako su Moskovski pregovori predstavljali posljednju ozbiljnu priliku da se spriječi kako Drugi svjetski rat, tako i spektakularni uspjesi Sila Osovine na njihovom početku, odnosno da je njihov uspješan ishod u najgorem slučaju mogao značajno skratiti njegovo trajanje i smanjiti broj žrtava. Zbog toga je pitanje krivnje za njihov neuspjeh postalo jedna od čestih tema propagande, odnosno međusobnog optuživanja Sovjeta i zapadnih sila u doba Hladnog rata, a kontroverze traju i do današnjeg dana.

Povezano

• Pakt Molotov-Ribbentrop
• Mourir pour Dantzig