From Wikipedia, the free encyclopedia
Josip Eugen Tomić (Požega, 18. oktobar 1843 – Zagreb, 13. juli 1906), hrvatski književnik, bio je popularni prozaist i dramatičar.
Rođen u Požegi,[1] završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1863. godine.[2] Upisao je studije bogoslovije (1858), koje će napokon napustiti.[3] Surađivao je sa časopisoma „Glasonoša” (u Karlovcu) i „Slavonac”, te je u Varaždinu radio kao učitelj.[3] Zatim je nastavio studije prava u Zagrebu i Grazu diplomirao 1867.[3][4] Jedno vrijeme je radio u rodnoj Požegi kao kotarski pristav, a potom kao županijski predbilježnik.[3][4] U 1860im godinama nastaju njegovi prvi (neuspješni) književni pokušaji[5] sa historijskom pripovijetkom „Krvni pir u Slavoncu” i pjesmom „Tuga za mladošću”, te sa zbirkom „Leljinke” (1865).[3] Rana Tomićeva djela spajaju elemente petrarkističke lirike, narodne poezije i patriotskog romantizma po uzoru Iliraca. „Leljinke” su izazvale oštre proteste desničarskih kritičara[5] zbog „neodmjerene erotičnosti”.[3]
Od 1869. živio je u Zagrebu. U 1872. počeo je raditi kao kazališni savjetnik za dramu i 1873. naslijedio je Augusta Šenou na mjestu dramaturga Hrvatskog zemaljskog kazališta (1873-1879).[4][3] Uz kulturno zalaganje, razvio je za ono vrijeme tipičnu činovničku karijeru, postajući vladin tajnik (1875) za vrijeme banovanja Ivana Mažuranića, naslovni tajnik (1889), pa pravni savjetnik i banski savjetnik Teodora Pejačevića (1905).[4][3] Na Narodnom kazalištu je nastavio Šenoin program promicanja francuskog repertoara, brinući o književnom ukusu šire publike.[3]
Najistaknutija figura na hrvatskom književnom prostoru tih godina je bio August Šenoa uz časopis Vijenac, pa su i Tomićeva djela bliska Šenoinom stilu.[6][3] Godine 1879. je objavio svoj prvi historijski roman pod naslovom „Zmaj od Bosne” o Husejnu Gradaščeviću i njegovom ustanku. U ozračju propadajućeg Osmanskog carstva, roman je skrenuo pažnju tadašnjeg čitatelja na obližnju Bosnu i Hercegovinu, te ukazao na niz suvremenih događaja koji su se događali u zemlji pod osmanskom vlašću, što je Tomiću donijelo znatnu popularnost.[5] Šenoin utjecaj je vidljiv u proznoj zbirci „Pošurice” (1887), cijenjene od kritike po duhovitim prikazom provincijskog života u požeškom kraju. Istovremeno je zadatak da dovrši Šenoin roman „Kletva” pojačao njegov interes za historijsku tematiku koju će razviti u nizu romana (v. romantičarski historizam), u kojima je često utkana tema sukoba starog svijeta (bilo bosanskih begova ili austrougarskih plemića) sa novim (modernim društvom). Historičari književnosti su mu zamjerili idealiziranje feudalnog društva, mada se kod Tomića radi o naivnoj idealizaciji svih onih koji su doprinijeli hrvatskoj historiji.[4] Roman „Melita” (1899) predstavlja Tomićev najviši umjetnički domet i inovaciju unutar tadašnje hrvatske književne scene, realistički društveni roman sa suvremenom temom u kojem se prikazuje postupno slabljenje plemstva pred sve jačim građanskim slojem.[3] Kao dramaturg preveo je i priredio oko pedeset kazališnih djela.[7] Iz 1882. je „Novi red”, političko-satirička komedija uperena protiv Bachovog apsolutizma. Vrlo značajni su bili i njegovi prijevodi sa francuskoga i iz šireg korpusa romantičarske književnosti i teorije iz 19. vijeka.[7]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
