From Wikipedia, the free encyclopedia
Holokaust u Litvaniji označava sistematsko istrebljenje Jevreja u dijelu Rajhskomesarijata Ostland koji je zauzimao prostor Litvanske Sovjetske Socijalističke Republike (osnovane 1940.) pod okupacijom Trećeg rajha. Od približno 208.000 ili 210.000 Jevreja procjenjuje se da ih je između 190.000 i 195.000 ubijeno prije kraja Drugog svjetskog rata, najviše u periodu od juna do decembra 1941. godine. U Holokaustu je stradalo preko 95 % svih litvanskih Jevreja što je najveći udio stradalih u svim zemljama u kojima je provođen zločin Holokausta. Istoričari ovako veliki udio stradalih pripisuju masovnom kolaboracionizmu od strane ne-jevrejskih lokalnih litvanskih paramilitarnih grupa, dok su motivi te kolaboracije predmet rasprava.[1][2][3] Holokaust predstavlja najveći pomor stanovništva u tako kratkom periodu u istoriji Litvanije.[4]
Događaji u zapadnim okupiranim dijelovima Sovjetskog Saveza koji su se odvijali u prvim nedeljama okupacije predstavljali su dramatično razbuktavanje politike provođenja Holokausta.[5][6][7]
Važnu komponentu Holokausta u Litvaniji činio je i uspjeh u raspirivanju već postojećeg antisemitizma kroz koji su nacističke snage narativno povezale lokalnu jevrejsku zajednicu sa sovjetskom okupacijom Litvanije iz 1940. godine. Nacisti su se u ostvarenju cilja uništenja Jevreja u značajnoj mjeri oslanjali na organizaciju, pripreme i provedbu naredbi od strane litvanskih kolaboracionista.[2][3]
Još i danas, tema Holokausta i uloge koje su Litvanci imali u provođenju genocida, uključujući i neke istaknute litvanske nacionaliste, kontroverzna je tema u litvanskom društvu.[8]
Do Drugog svjetskog rata područje današnje Litvanije bilo je jedno od središtva kulturnog i političkog života jevrejske zajednice u Evropi. Današnji litvanski glavni grad Vilnius bio je poznat i kao Jerusalim sjevera zbog mnogobrojnih vjerskih, kulturnih i naučno-obrazovnih institucija kojima je bio dom.[9]
Nakon njemačko-sovjetske invazije na Poljsku u septembru 1939. godine Sovjetski je Savez 10. oktobra potpisao ugovor sa Litvanijom kojim joj je predao grad Vilnius (danas glavni grad, a do tada u sastavu Poljske i sa poljsko-jevrejskim stanovništvom) u zamjenu za vojne koncesije. SSSR je anektirao Litvaniju 1940. godine nakon što su provedeni paravan izbori.[10][11] Njemački napad na SSSR 22. juna 1941. godine započeo je godinu dana nakon sovjetske okupacije koja je kulminisala u masovnim deportacijama baltičkog stanovništva svega nedelju dana prije njemačke invazije. Nacističke snage su od strane Litvanaca dočekane kao oslobodioci pa su im i paramilitarne jedinice pružile podršku u borbi protiv sovjetskih snaga u povlačenju. Mnogi Litvanci su vjerovali kako će im njemačke snage dozvoliti da obnove neki oblik nezavisnosti (kao što su učinili u Slovačkoj i NDH).[12] Dijelom i kako bi udobrovoljili okupacione snage, dio stanovništva počeo je da iskazuje snažna antisemitistička osjećanja. Nacistička Njemačka iskoristila je ovu situaciju i u prvoj nedelji ofanzive dozvolila osnivanje Litvanske prelazne vlade i Litvanskog dobrovoljačkog fronta.[12] U kratkom je periodu izgledalo kako je Litva funkcionisala na sličan način kao i Slovačka.[12] Nezavisnije litvanske institucije ipak su ukinute nakon prvog mjeseca okupacije u avgustu i septembru 1941. godine nakon čega su Nijemci preuzeli direktniju kontrolu.[12]
Procjene broja litvanskih Jevreja prije njemačke invazije kreću se na oko 210.000 stanovnika[3] uz tvrdnju Litvanskog zavoda za statistiku da je 1. januara 1941. godine u zemlji bilo 208.000 Jevreja.[4] Te procjene, uz službene podatke o iseljavanju u prvom periodu sovjetske uprave (oko 8.500 osoba), osobe pobjegle iz geta u Kaunasu i Vilniusu (1.500-2.000 osoba) i osobe koje su preživjele u logorima do dana kada ih je oslobodila Crvena armija (2.000-3.000), dovode do ukupnog broja od 195.000 do 196.000 ubijenih litvanskih Jevreja.[4] Usprkos tome što su okirne cifre poznate, kao i u drugim masovnim zločinima iznimno je teško ustanoviti konačan broj žrtava sa apsolutnom preciznošću. Brojevi kojima istoričari raspolažu povremeno se i značajno razlikuju uz namanje cifre od oko 165.000 do većih brojeva koji dosežu 254.000 i koji vjerovatno uključuju i Jevreje sa drugih područja koji su stradali u Litvaniji.[4]
U periodu rata postojala su ograničena nastojanja da se spasi progonjeno stanovništvo. U periodu od 16. jula do 3. avgusta 1940. godine počasni konzul Holandije u Kaunasu Jan Zvartendijk je za 2.200 Jevreja osigurao treću destinaciju na karipskom ostrvu Kurasao (koloniji koja nije tražila ulazne vize) i u Surinamu (koji je tada još bio holandska kolonija). Funkcioner japanske vlade Čiune Sugiara, koji je služio kao zamjenik konzula u Kaunasu, izdao je 6.000 tranzitnih viza za putovanje japanskim teritorijem litvanskim Jevrejima čime je ugrozio svoj i živote članova vlastite porodice.[13] Izbjegli Jevreji bili su građani ukupiranih dijelova Poljske i Litvanije.
Današnji litvanski lučki grad Klaipeda (na njemačkom poznat kao Memel) kroz istoriju je bio dio Hanzeatskog saveza pa je sve do 1918. pripadao Njemačkom Carstvu kao dio Istočne Pruske. U periodu litvanske međuratne nezavisnosti grad je uživao određeni nivo autonomije i bio je pod patronatom Lige naroda. Kada su grad 15. matra 1939. godine zauzele njemačke snage u njemu je živjelo oko 8.000 Jevreja koji su pobjegli u tada još uvijek slobodan dio Litvanije gdje ih je većina stradala nakon invazije u junu 1941. godine.
Hronološki se genocid u Litvaniji može podijeliti na tri faze od kojih je prva trajala od ljeta pa do kraja 1941., druga od decembra 1941. do marta 1943. i treća od aprila 1943. do jula 1944. godine.[14]
Većina litvanskih Jevreja stradala je u prvoj fazi Holokausta u prvim mjesecima okupacije i prije kraja 1941. Sile osovine napale su Sovjetski Savez 22. juna 1941. što se poklopilo i sa takozvanim Junskim ustankom u Litvaniji. Prije dolaska samih njemačkih okupacionih snaga Litvanski je dobrovoljački front i sam napao sovjetske snage, preuzeo vlast u nekoliko gradova, započeo širenje antisemitističke propagande i počinio masakre nad litvanskim Jevrejima i Poljacima. U noći sa 25. na 26. jun Algirdas Klimaitis je naredio svojim snagama od 800 ljudi da započnu Pogrom u Kaunasu. Komandant SS-a Franc Valter Staleker je 28. juna 1941. tvrdio kako je tom priliko ubijeno 3.800 žrtava u samome gradu i oko 1.200 u regionu oko grada.[15] Klimaitisove snage uništile su nekoliko sinagoga i oko 60 jevrejskih kuća. U revizionističkim nastojanjima od 1990-ih godina broj žrtava koji navodi Staleker dovođen je u pitanje kao preterano velik.
Njemački odredi smrti, Ajnzacgrupe, slijedile su nastupajuću njemačku armiju pa su već u junu i oni započeli organizovati ubistva Jevreja.[6] Prvi zabilježeni zločin ovih odreda dogodio se 22. juna 1941. godine u pograničnom gradu Gargždaju koji je bio jedno od najstarijih jevrejskih naselja u zemlji i na svega 18 kilometara od Memela koji su Nijemci ponovo zauzeli. Oko 800 Jevreja je ubijeno u događaju koji je poznat kao Gargždajski masakr. U masakru je stradalo i oko 100 ne-Jevreja, mnogi jer su pokušali da pomognu svojim jevrejskim komšijama.[2][3]
Zbog vrlo ranog i brzog progona mnoge litvanske jevrejske žrtve nikada nisu živjele u getima ili bile deportovane u koncentracione logore koji su u to vrijeme tek osnivani. Većina žrtava ubijena je u jamama u blizini mjesta boravka u ozloglašnim masovnim ubistvima kao što su Masakr u Kaunasu 29. oktobra 1941. koji je izvršen u šumi pored grada ili sličan zločin u Vilniusu.[6] Do 1942. reživjelo je još oko 45.000 Jevreja, većinom oni koji su poslani u geta ili koncentracione logore.
U drugoj fazi Holokaust u Litvaniji je usporen i njemačke su okupacione snage odlučile da koriste jevrejski prisilni rad za održavanje ratne ekonomije. U trećoj fazi Holokaust je još jednom intenziviran i u njoj su likvidirani preostali zarobljenici logora i jevrejskih geta.
Dva su faktora doprinijela rapidnom uništenju jevrejske zajednice u Litvaniji. Prvi je bio značajan nivo podrške „de-jevrejizaciji” među litvanskim masama dok je drugi bio rani njemački plan za kolonizaciju Litvanije koja je dijelila granice sa Istočnom Pruskom.
Dina Porat, vodeća istoričarka Jad Vašem-a, piše kako su „Litvanci pokazali Ajnzacgrupe-nu kako ubijati žene i djecu, i možda ih i prilagodili na tu praksu... Zaista, nadiruće njemačke jedinice ubijale su većinom muškarce, dok su Litvanci ubijali neselektivno”.[16]
Administracija nacističke Njemačke usmjeravala je i podsticala ubijanje litvanskih Jevreja. Lokalni litanski kolaboracionisti okupatorskog režima izvršavali su pripremu, logistiku i provođenje ubistava pod nacističkim vodstvom.[2][3][17] Nacistički SS brigadir Franc Valter Štaleker stigao je u Kaunas 25. juna 1941. godine gdje je održao zapaljive govore kojima se poticalo na ubijanje Jevreja. U početku je održao govore u zgradi bezbjednosnih službi, nakon čega je održavao govore i u samome gradu.[18] U izvještaju od 15. oktobra Štaleker je pisao o uspjehu u prikrivanju najranijih akcija Vorkomando-sa i kako sada izgleda kako se radi o inicijativi lokalne populacije.[18][19] Grupe organizovane po partizanskom principu, civilne desničarske nacionalističke i antisovjetske jedinice, inicirale su kontakt sa Nijemcima čim su oni stupili na litvanski teritorij.[2] Jedinice pod komandom Algirdas-a Klimaitis-a, podržane od Nijemaca u Ziherhajtpolicaj-u i Ziherhajtšdienst-u započeli su anti-jevrejske pogrome u Kaunasu u noći sa 25. na 26. jun 1941. Preko hiljadu Jevreja stradalo je u događaju koji je bio prvi pogrom u okupiranoj Litvaniji.[6][19][20] Tačan broj žrtava pogroma je nepoznat dok se cifre kreću od 1.500 do 3.800 žrtava pogroma kada se u njih pribroje i žrtve u okolici grada.[6][20]
24. juna 1941. godine Litvanska bezbjednosna policija (Lietuvos saugumo policija) došla je pod upravu Njemačke policije i obaveštajne službe. Litvanske jedinice su uključene u brojne akcije usmjerene protiv Jevreja i protiv neprijatelja nacističkog režima.[19] Nacistički komandanti ispunjavali su svoje izvještaje svjedočanstvima o zelotizmu litvanskih policijskih jedinica koji premašuje i motivaciju među samim njemačkim jedinicama.[16] Najozloglašenija litvanska jedinica koja je provodila Holokaust bila je Jpatingasis burus koja je masakrirala hiljade Jevreja i pripadnike poljske manjine u okolini Vilniusa.[21][22][19] Druga organizacija uključena u provođenje Holokausta bila je Litvanska radnička garda.[2] Brojni Litvanci koji su podržavali nacističku politiku pridružili su se fašističkoj organizaciji Gvozdeni vuk.[3] Tako je u cjelini, litvanska nacionalistička administracija bila usmjerena prema uništenju Jevreja kao doživljenih neprijatelja i potencijalnih rivala etničkim Litvancima pa zato ne samo da se nije odupirala nacističkom Holokaustu već ga je efektivno prihvatala i kao sopstveni cilj.[17]
Kombinacija faktora objašnjava široko sudjelovanje Litvanaca u genocidu nad Jevrejima.[16] Oni uključuju nacionalne tradicije i vrijednosti, antisemitizam (raširen širom srednje Evrope) i specifičnu litvansku želju za „čistom” litvanskom nacionalnom državom sa kojom je brojna jevrejska zajednica smatrana nespojivom.[3] Ostali faktori uključuju i ozbiljne ekonomske probleme koji su navodili na uništenje Jevreja sa ciljem da im se oduzme njihova privatna svojina.[16] Na kraju, Jevreji su doživljavani i kao grupa koja je uživala podršku sovjetskog režima u periodu između 1940. i 1941. godine.[3][16][17] U periodu njemačke okupacije Jevreji su tako optuživani za gotovo sve probleme sa kojima se Litvanija suočavala.[3][17] Tako je i rasprostranjeno lokalno učešće u Holokaustu postalo važan faktor zbog kojega je Holokaust u Litvaniji provođen sveobuhvatnije nego u drugim zemljama.[2][3][17]
Iako je kolaboracija bila veoma raširena, podrška genocidu nije dolazila od sih segmenata litvanskog društva[23] i više je stotina građana rizikovalo sobstvene živote nastojeći da pomognu progonjenim Jevrejima.[16] Država Izrael je do 1. januara 2017. godine priznala 891 pravednika među narodima sa područja Litvanije.[24][3][16][25][26] Mnogobrojni etnički Poljaci u Litvaniji, i sami progonjeni, pomagali su progonjenim Jevrejima.[23]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.