Homo heidelbergensis, koji se ponekada naziva Homo rhodesiensis, izumrla je vrsta roda Homo koja je prije barem 600 000 (moguće čak i 1 300 000) godina nastanjivala Afriku, Evropu i zapadnu Aziju. Živjeli su do prije 200 000 do 250 000 godina. Mozak im je bio iste veličine kao kod današnjeg Homo sapiensa. On je vrlo vjerovatno direktan predak Homo sapiensa (u Africi) i Neandertalaca (u Evropi), a moguće i Denisovana (u Centralnoj Aziji). Prvi put je otkriven blizu Heidelberga u Njemačkoj 1907. godine, a opisao ga je i imenovao Otto Schoetensack.[1][2][3]
| Homo heidelbergensis | |
|---|---|
 | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1) | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Primates |
| Porodica: | Hominidae |
| Potporodica: | Homininae |
| Tribus: | Hominini |
| Podtribus: | Hominina |
| Rod: | Homo |
| Vrsta: | †H. heidelbergensis |
| Dvojni naziv | |
| Homo heidelbergensis Schoetensack, 1908. | |
Morfologija i interpretacije
I Homo antecessor i H. heidelbergensis su vjerovatno potekli od morfološki vrlo sličnog Homo ergastera u Africi. Međutim, budući da je H. heidelbergensis imao veću moždanu šupljinu, sa prosječnom zapreminom od 1100 do 1400 cm³ u odnosu na 1350 cm³ kod današnjih ljudi, kao i naprednije alate i ponašanje, klasificira se u posebnu vrstu. Mužjaci su imali prosječnu visinu od oko 1,75 m i težinu od 62 kg. Prosječna visina ženki iznosila je 1,57 m, a težina 51 kg.[4] Rekonstrukcija 27 potpunih kostiju udova ljudi iz Atapuerce (Burgos, Španija) pomogla je određivanju visine H. heidelbergensisa u odnosu na Homo neanderthalensisa; zaključeno je da je većina H. heidelbergensisa u prosjeku imala visinu od 170 cm, samo neznatno više nego kod Neandertalaca.[5] Prema Lee R. Bergeru brojni ostaci kostiju ukazuju na to da su neke populacije heidelbergensisa bile "divovi", vrlo često preko 2,13 m visine, te nastanjivale Južnu Afriku prije između 500 000 i 300 000 godina.[6]
Društveno ponašanje
Nedavno otkriće 28 ljudskih skeleta u jarku na arheološkom nalazištu Atapuerca (Španija) ukazuju na to da je H. heidelbergensis možda bio prva vrsta roda Homo koja je sahranjivala preminule.[7]
Steven Mithen[8] vjeruje da je H. heidelbergensis, kao i njegov potomak H. neanderthalensis, stekao predjezički sistem komunikacije. Nije otkriven bilo kakav oblik umjetnosti ili složenih artefakata pored kamenih alata, mada je crveni oker, mineral koji se može koristiti za stvaranje crvenog pigmenta za bojanje, pronađen u iskopinama Terra Amata na jugu Francuske.
Jezik
Morfologija vanjskog i unutrašnjeg uha ukazuje na to da su imali slušnu osjetljivost sličnu onoj kod današnjih ljudi i sasvim drugačiju od one kod čimpanzi. Vjerovatno su bili u stanju diferencirati mnoge različite zvukove.[9] Analiza istrošenosti zuba ukazuje na to da su imali jednaku vjerovatnoću da budu dešnjaci kao i današnji ljudi.[10]
H. heidelbergensis je bio blizak srodnik (najvjerovatnije migratorni potomak) Homo ergastera. Smatra se da je H. ergaster bio prvi hominid koji se vokalizirao,[8] te da je s razvojem H. heidelbergensisa slijedila i razvijenija kultura.
Dokazi lova
Kameni alati stari 500 000 godina korišteni za lov pronađeni su na nalazištu Kathu Pan 1 u Južnoj Africi, a testirani su replikacijom trošnje korištenjem.[11] To bi moglo značiti da su današnji ljudi i Neandertalci naslijedili koplje s kamenim vrhom, a ne da su ga neovisno razvili.[11]
Divergentna evolucija
_1.jpg)
Zbog širenja H. heidelbergensisa iz Afrike u Evropu te dvije populacije ostale su većinski izolirane za vrijeme stadija Wolstonija i stadija Ipswichija, posljednjih u nizu produženih glacijalnih perioda u kvartaru. Neandertalci su se vjerovatno odvojili od H. heidelbergensisa prije nekih 300 000 godina u Evropi tokom stadija Wolstonija; H. sapiens se vjerovatno odvojio prije između 200 000 i 100 000 godina u Africi. Fosili poput lubanje iz Atapuerce i lubanje iz Kabwea predstavljaju dvije različite grane potekle od H. heidelbergensisa.
Homo neanderthalensis je zadržao većinu osobina H. heidelbergensisa nakon svoje divergentne evolucije. Mada niži, Neandertalci su bili teže građeni, imali velike čeone grebene, malo izbočeno lice i nisu imali istaknutu bradu. Sa gotovo identičnim kranijalnim kapacitetom kao i Kromanjonci, imali su i veći mozak od svih ostalih hominida. Homo sapiens, s druge strane, ima najmanje čeone grebene od svih poznatih hominida, viši je i lakše građen, te ima ravno lice i istaknutu bradu. H. sapiens u prosjeku imaju veći mozak nego H. heidelbergensis i manji nego H. neanderthalensis. Do danas je H. sapiens jedini poznati hominid sa visokim čelom, ravnim licem i tankim i ravnim čeonim grebenima.
Neki vjeruju da je H. heidelbergensis odvojena vrsta, dok drugi smatraju da je kladistički predak drugih vrsta roda Homo ponekada neodgovarajuće povezanih sa odvojenim vrstama po pitanju populacijske genetike.
Među scenarije preživljavanja spadaju:
- H. heidelbergensis > H. neanderthalensis
- H. heidelbergensis > H. rhodesiensis > H. sapiens idaltu > H. sapiens sapiens
Otkriće
.JPG)
Prvi otkriveni fosil te vrste pronađen je 21. oktobra 1907. godine u Maueru u Njemačkoj kada je jedan od radnika, Daniel Hartmann, uočio čeljust u jami s pijeskom. Ta čeljust (Mauer 1) bila je u dobrom stanju osim nedostajućih pretkutnjaka, koji su kasnije pronađeni u blizini. Radnik je predao primjerak profesoru Ottu Schoetensacku, koji je identificirao i dao naziv fosilu.
Sljedeći primjerci H. heidelbergensis pronađeni su u Steinheim an der Murru u Njemačkoj (lubanja iz Steinheima, 350 000 godina starosti); Aragou u Francuskoj (Arago 21); pećini Petralona u Grčkoj; Ciampate del Diavolou u Italiji; Daliju u Jinniushanu i u Mabi u Kini. Između 1925. i 1926. Francis Turville-Petre je otkrio "Galilee lubanju" u Mugharet el-Zuttiyehu (Pećini pljačkaša) u Izraelu, što je bio prvi fosil drevnog hominida pronađen u Zapadnoj Aziji.[12]
Čovjek iz Boxgrovea
Britanski naučnici su 1994. na nalazištu kamenolom Boxgrove, nekoliko kilometara od La Manchea, pronašli goljeničnu kost hominina. Ta nepotpuna nožna kost stara je između 478 000 i 524 000 godina. Nekoliko zuba H. heidelbergensis je također pronađeno na istom lokalitetu tokom sljedećih sezona. H. heidelbergensis je bio rana protoljudska vrsta koja je u to vrijeme nastanjivala Francusku i Veliku Britaniju; i jedna i druga bile su povezane velikom kopnenom masom u toj epohi.
Goljeničnu kost je oštetio veliki mesožder, što vjerovatno ukazuje na to da je tu jedinku ubio lav ili vuk ili da je njeno mrtvo tijelo pronašao neki strvinar.[13]
Sima de los Huesos
Počevši 1992. godine, jedan španski tim je locirao više od 5500 ljudskih kostiju starosti barem 350 000 godina u nalazištu Sima de los Huesos u Sierra de Atapuerca na sjeveru Španije. Jama sadrži fosile od možda 32 jedinke, zajedno sa ostacima medvjeda Ursus deningeri i drugih mesoždera, te ručni klin nazvan Excalibur.[14] Pretpostavlja se da je taj ašelski ručni klin napravljen od crvenog kvarcita kao neka vrsta ritualne žrtve tokom sahrane. Ukoliko je to istina, on bi predstavljao najstariji trag običaja tokom sahrane.[14] Devedeset posto poznatih ostataka H. heidelbergensis pronađeni su na tom nalazištu. U toj jami su pronađeni:
- Potpuna lubanja (lubanja 5), nazvana Miguelón, i fragmenti ostalih lubanja, kao što je lubanja 4, nazvana Agamenón i lubanja 6, nazvana Rui (od El Cida, lokalnog heroja).
- Potpuna karlica (kalica 1), nazvana Elvis, u spomen na Elvisa Presleya.
- Čeljust, zubi i mnoge postkranijalne kosti (bedrene kosti, kosti ruke i stopala, pršljeni, rebra itd.)
Obližnja nalazišta sadrže jedine poznate i kontroverzne ostatke Homo antecessora.
U toku je debata o tome da li su ostaci u Sima de los Huesos ostaci H. heidelbergensisa ili ranog H. neanderthalensisa.[15]
Suffolk, Engleska
U liticama kod Pakefielda blizu Lowestofta u Suffolku 2005. godine pronađeni su kremeni alati i zubi vodenog pacova vrste Mimomys savini, koji je ključna vrsta za datiranje. To ukazuje na to da su hominini u Engleskoj stari nekih 700 000 godina i moguće mješanci H. antecessora i H. heidelbergensisa.[16][17][18][19][20]
Schöningen, Njemačka
Koplja iz Schöningena su osam drvenih kopalja za bacanje iz paleolita koja su između 1994. i 1998. godine, pod pokroviteljstvom Dr. Hartmuta Thiemea, otvorenog rudnika lignita kod Schöningena, okrug Helmstedt, Njemačka, zajedno sa oko 16 000 životinjskih kostiju. Stara više od 300 000 godina,[21][22][23][24] ona predstavljaju najstarija potpuno očuvana oružja za lov i smatraju se prvim tragom aktivnog lova kod H. heidelbergensisa. Ta otkrića trajno su izmijenila sliku kulturološkog i socijalnog razvoja ranog čovjeka.
Izvori
Dodatna literatura
Vanjske poveznice
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
