Dubravko Škiljan
hrvatski lingvist From Wikipedia, the free encyclopedia
Dubravko Škiljan (Zagreb, 31. listopada 1949. – Zagreb, 21. srpnja 2007.), hrvatski lingvist i klasični filolog.
| Dubravko Škiljan | |
| Rođenje | 31. 10. 1949. Zagreb |
|---|---|
| Smrt | 21. 7. 2007. (dob: 57) Zagreb |
| Polje | lingvistika i klasična filologija |
| Institucija | Sveučilište u Zagrebu |
| Alma mater | Sveučilište u Zagrebu |
| Rođaci: ban Ivan Mažuranić, predak ; spisateljica Ivana Brlić-Mažuranić, prabaka[1] | |
Biografija
U Zagrebu je završio osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1972. godine opću lingvistiku te latinski i grčki jezik s rimskom i grčkom književnošću. Magistrirao je 1974. godine iz područja klasične arheologije s temom "Grčki jezik spomenika kasnoantičke Salone", a 1975. godine obranio je doktorat s temom "Lingvistika i dijalektika" iz opće lingvistike.
Nakon kraćeg rada kao profesor klasičnih jezika u osnovnoj školi i na gimnaziji u Zagrebu, primljen je 1977. na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je bio stalno zaposlen na Odsjeku za opću lingvistiku, najprije kao asistent, a zatim kao docent od 1977., izvanredni profesor od 1981. i redovni profesor od 1986. U jednom mandatu je obavljao dužnosti pročelnika odsjeka i prodekana za nastavu. Bio je šef Katedre za opću lingvistiku, a nakon njihovog osnivanja i šef Katedre za primijenjenu lingvistiku i Katedre za semiologiju. Premda je bio redovni profesor, dao je otkaz 1996. godine jer mu je u nacionalističkoj atmosferi bio onemogućen normalan istraživački i podučavalački rad na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.[2][3][4]
Od 1996. do 2003. godine bio je redovni profesor lingvistike i semiologije u Ljubljani na Institutum Studiorum Humanitatis Fakulteta za postdiplomske humanističke studije, gdje je 1998. osnovao postdiplomski i doktorski studij Lingvistika govora i teorija društvene komunikacije te obavljao funkciju koordinatora studija. Sve te godine je na posao putovao iz Zagreba u Ljubljanu. Nakon toga je ponovo bio redovni profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.[4]
Škiljan je objavio 36 knjiga i preko 200 drugih radova iz opće i teorijske lingvistike, povijesti lingvistike, semiologije, primijenjenje lingvistike i klasične filologije. Sudjelovao je na većem broju znanstvenih i stručnih skupova u zemlji i inozemstvu, te vodio više znanstvenih projekata[5] u Hrvatskoj i Sloveniji. Pored redovne nastavne djelatnosti na dodiplomskim i postdiplomskim studijima,[6] držao je predavanja i u Pragu (na Centralnoevropskom sveučilištu), Parizu (na Sorbonni), Trstu (u Scuola superiore per traduttori e interpreti), Sarajevu i Novom Sadu. Bio je mentor većem broju doktoranata i magistranata u Zagrebu i u Ljubljani.
Knjige (izbor)
- Dinamika jezičnih struktura, Zagreb, 1976.
- Lingvističko istraživanje Večernjeg lista, Zagreb, 1980.
- Pogled u lingvistiku, Zagreb, 1985.
- U pozadini znaka: esej iz semiologije značenja, Zagreb, 1985.
- Jezik Vjesnikovih novina: komparativno lingvističko istraživanje, Zagreb, 1986.
- Jezična politika, Zagreb, 1988.
- Lingvistika svakodnevice, Novi Sad, 1989.
- Kraj lingvistike? – fragmenti protiv fragmentacije, Zagreb, 1991.
- Leksikon antičkih autora (urednik), Zagreb, 1996.
- Javni jezik : pristup lingvistici javne komunikacije, Beograd, 1998.
- Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati, Zagreb, 2002.[6]
- Mappa mundi: kartografi i njihova publika, svjetovi i znakovi, izrazi i sadržaji, značenja i smislovi, Zagreb, 2006.
Prijevodi
- Rimski cvjetovi (antologija rimske poezije), Zagreb, 1985.
- Katul, Pjesme, Zagreb, 1987.
- Heronda, Mimijambi, Zagreb, 1990.
- Dionizije Tračanin, Gramatičko umijeće, Zagreb, 1995.
- Herodot, Povijest, Zagreb, 2000.
Povezano
Izvori
Vanjske veze
Wikiwand - on
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.