Crnogorski jezik

Crnogorski, naziv za standardnu varijantu srpskohrvatskoga jezika^[2][3] koja se koristi u Crnoj Gori.

Crnogorski
Države	Crna Gora  Srbija (Vojvodina)
Regije	Jugoistočna Evropa ili Zapadni Balkan
Broj govornika	oko 229.251 ljudi; oko 37% stanovnika Crne Gore (2011)
Jezična porodica	Indoevropski Baltoslovenski Slovenski Južnoslovenski Zapadni Srpskohrvatski Crnogorski
Službeni status
Službeni	Crna Gora
Regulator	države
Jezični kodovi
ISO 639-1	–
ISO 639-2	cnr[1]
ISO 639-3	cnr

Područje na kojem se govori crnogorska varijanta srpskohrvatskog jezika

Pisma

U Crnoj Gori Ustavom je definisana ravnopravna upotreba ćirilice i latinice. Tri dnevne novine, Pobjeda, Dnevne novine i Vijesti, tiskaju se na latinici, a Dan na ćirilici. Jedina dva politička nedeljnika, Monitor i Revija D, štampaju se na latinici.

Nacionalna televizija, Javni servis Televizija Crne Gore, sve tekstualne segmente programa (logo, reklame, najave) ispisuje na latinici, kao i gotovo sve druge veće i lokalne TV stanice (TV IN, TV Atlas, TV MBC, TV Montena, TV Vijesti, itd.)^[4].

U internetskom prometu, ima i ćirilice i latinice. Sajt Vlade Crne Gore je i na ćirilici i latinici.

Uz pomoć hrvatskih lingvista^[5] u crnogorski pravopis uvedena su 2009. godine dva nova slova, ś i ź koja bi zamjenila sj i zj, pa abeceda i azbuka izledaju ovako:

latinični slovored

latinica	A	B	C	Č	Ć	D	Dž	Đ	E	F	G	H	I	J	K	L	Lj	M	N	Nj	O	P	R	S	Š	Ś	T	U	V	Z	Ž	Ź
ćirilica	А	Б	Ц	Ч	Ћ	Д	Џ	Ђ	Е	Ф	Г	Х	И	Ј	К	Л	Љ	М	Н	Њ	О	П	Р	С	Ш	С́	Т	У	В	З	Ж	З́

ćirilični slovored

ćirilica	А	Б	В	Г	Д	Ђ	Е	Ж	З	З́	И	Ј	К	Л	Љ	М	Н	Њ	О	П	Р	С	С́	Т	Ћ	У	Ф	Х	Ц	Ч	Џ	Ш
latinica	A	B	V	G	D	Đ	E	Ž	Z	Ź	I	J	K	L	Lj	M	N	Nj	O	P	R	S	Ś	T	Ć	U	F	H	C	Č	Dž	Š

Skupština Crne Gore, državna institucija koja je nove digrafe uvela u službenu upotrebu i većinom bila jedina koja ih je koristila, od rane 2017. godine više ih ne koristi u svojim dokumentima. Prema saznanjima novinara Duška Vukovića, ova slova u neslužbenoj upotrebi uopšte nisu zaživjela.^[6]

Posebnosti crnogorske varijante

Glavne posebnosti crnogorske varijante su:

• Jotovanje d i j daje i đevojka, niđe, poneđeljak, ovđe, đed.
• Analogija postoji i kod c i j koji se spajaju u ć: ćepanica, šćeti, ćelokupni.
• Ima primjera hiperijekavice: nijesam, tijeh, ovijeh, ovijema, tijema.
• Umjesto lokativa koristi se ponekad akuzativ: Živi u grad, Ćera đecu po ulicu, Voda u krš.
• Lične zamjenice ja, ti, sebe u genitivu, dativu, akuzativu i vokativu ponekad imaju nastavak e: Daj mene tu knjigu ili Tebe ću vrnuti oni dug.
• U nekim govorima se koristi meko ś, meko ź i meko з: зavala, зera, зanovijetati, biзin, зinзula, зamantati, bronзin, śekira, śutra, śever, śeme, ośetiti, śediti, śekirati, Śata (nadimak), źevati, źenica, iźutra, iźede, źapiti, iźelica, koźetina, Źaga (nadimak).

Danski slavist Per Jacobsen kaže

iznenađuje upravo tvrdnja da su ś i ź posebni crnogorski fonemi kad se zna da su prisutni u velikom dijelu istočnohercegovačkih govora (...). Ne radi se o posebnim fonemima "crnogorskog jezika", već predstavljaju zajedničku glasovnu crtu istočnohercegovačkih govora kojima pripada i polovina govornog područja Crne Gore. A pored toga jasno je da ś i ź nisu funkcionalne jedinice, nego kombinatorske varijante fonema s odnosno z jer se pojavljuju samo u vezi sa fonemima /j/, /lj/ i /nj/.^[7]

– iz zbornika Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i standardizacija

Kodifikacija

Vlada Crne Gore osnovala je u siječnju 2008. godine Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika u cilju izrade crnogorskog pravopisa, gramatike i rječnika. Ovi dokumenti će, poslije verificiranja, postati sastavni dio prosvjetnog programa u Crnoj Gori.

Članovi su Savjeta za kodifikaciju crnogorskog jezika: književnik i predsjednik Matice crnogorske Branko Banjević, dr. Rajka Glušica (Filozofski fakultet u Nikšiću), književni kritičar Milorad Stojović, književnik i akademik Mirko Kovač, književnik i akademik Mladen Lompar, književni kritičar Rajko Cerović, književnik i akademik Čedo Vuković, književnik i akademik Zuvdija Hodžić, dr. Milenko Perović (Filozofski fakultet u Novom Sadu), dr. Zorica Radulović (Filozofski fakultet u Nikšiću), dr. Tatjana Bečanović (Filozofski fakultet u Nikšiću), dr. Igor Lakić (dekan Instituta za strane jezike u Podgorici) i dr. Adnan Čirgić (Filozofski fakultet u Nikšiću)

Montenegristica Rajka Glušica upozorava na nacionalističko pozicioniranje Vlade Crne Gore i podupiranje onih lingvista koji zastupaju crnogorski nacionalizam:

Lingvisti bi kao predstavnici nauke morali ukazivati na zastranjenost politike na jezičkom planu nastale zbog nacionalističkih ciljeva i na posljedice koje ta politika ima u obrazovanju i kulturi. Međutim, da to nije nimalo laka pozicija svjedoči i podatak da oni koji to čine u Crnoj Gori, a i u drugim sredinama, proglašavaju se državnim neprijateljima i izdajnicima nacionalnih interesa.^[8]

– iz crnogorskog filološkog časopisa Riječ

Kronologija službenog imenovanja jezika

Kroz 20. stoljeće postojalo je ukupno pet crnogorskih ustava. Ustavom iz 1992. prvi je put u povijesti uveden srpski jezik ijekavskoga izgovora. Crna Gora tada je bila postala članicom SRJ.

Ustav Knjaževine Crne Gore iz 1905. uopće ne normira koji je jezik službeni. No, u crnogorskom Zakonu o narodnijem školama od 1907. (prerađen 1911. godine) piše u članku 1. sljedeće: "Zadatak je narodnijema školama,da vaspitavaju djecu u narodnom i religijskom duhu i da ih spremaju za građanski život a naročito da šire prosvjetu i sprsku pismenost u narodu", te da se pohađa srpska škola a predmeti su srpski jezik i povijest.

U Ustavu Narodne Republike Crne Gore iz 1946. ne imenuje se službeni jezik, no u njegovom članku 113. navodi se kako se "sudski postupak vodi na srpskom jeziku".

Novosadski dogovor od 10. prosinca 1954. precizirao je u članku 1. sljedeće: "Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim". Ovaj je zaključak dostavljen i Skupštini NR Crne Gore.

Crnogorski ustavi iz 1963. i 1974. spominju da je u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori srpskohrvatski službeni jezik.

Vlada Crne Gore 2003. u školske je programe uvela maternji jezik koji se definira kao "crnogorski, srpski, bošnjački odnosno hrvatski jezik". Od školske 2011/12. je dogovorom vlasti i opozicije odlučeno da naziv nastavnog programa bude crnogorski - srpski, bosanski i hrvatski jezik.

Izjašnjavanje stanovništva Crne Gore o jeziku

Prilikom popisa 2011. stanovništvo se prema jeziku očitovalo ovako:

• crnogorski: 229.251 (37%)
• srpski: 265.895 (40.38%)
• bosanski: 33.077 (5,33%)
• albanski: 32.671 (5.27%)
• srpskohrvatski: 12.559 (2.03%)
• romski: 5.169 (0.83%)
• bošnjački: 3.662 (0.59%)
• hrvatski: 2.791 (0.45%)

Povezano

gramatika srpskohrvatskog jezika fonologija srpskohrvatskog jezika pravopis srpskohrvatskog jezika historija srpskohrvatskog jezika Bečki književni dogovor Novosadski dogovor Deklaracija o zajedničkom jeziku (2017.) štokavski

serbokroatistika južnoslavenski jezici naziv srpskohrvatskog jezika usporedba srpskohrvatskih standardnih varijanti srpska varijanta hrvatska varijanta bosanska varijanta

Izvori

1. ISO 639-2 Registration Authority
2. Kordić, Snježana (2008). „Crnogorska standardna varijanta policentričnog standardnog jezika”. u: Ostojić, Branislav. Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i standardizacija: radovi sa međunarodnog naučnog skupa, Podgorica 24.-25.5.2007. Podgorica: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. str. 35–47. ISBN 978-86-7215-207-4. OCLC 318462699. SSRN 3434494. CROSBI 430408. S2CID 232539465. Arhivirano iz originala na datum 2012-08-04. Pristupljeno 5. 9. 2021.
3. Bunčić, Daniel (2008). „Die (Re-)Nationalisierung der serbokroatischen Standards” [(Re)nacionaliziranje srpskohrvatskog standarda]. u: Kempgen, Sebastian, ur. (njemački). Deutsche Beiträge zum 14. Internationalen Slavistenkongress, Ohrid, 2008. Welt der Slaven. München: Otto Sagner. str. 93. OCLC 238795822.
4. Javni servis Televizija Crne Gore
5. Jović, Dejan (2023-05-04). „Crna Gora od raspada Jugoslavije do pada Mila Đukanovića”. Podgorica: Vijesti. ISSN 1450-6181. Pristupljeno 2023-05-06.
6. Šćepanović, Lela (2. februara 2017). „Crnogorski se govori i bez ś”. Radio Slobodna Evropa. Pristupljeno 29. oktobra 2022. »Slova ś i ź odnedavno ne koristi ni Skupština Crne Gore, prva i jedina državna institucija koja ih je nakon reforme crnogorskog jezika koristila u zvaničnoj komunikaciji.«
7. Jakobsen, Per (2008). „O strukturno-lingvističkim konstantama srpskohrvatskog jezika”. u: Ostojić, Branislav. Jezička situacija u Crnoj Gori – norma i standardizacija. Podgorica: Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. str. 30. ISBN 978-86-7215-207-4. .
8. Glušica, Rajka (2011). „O nacionalizmu u jeziku”. Riječ 5: 189. ISSN 0354-6039. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-12. Pristupljeno 3. 2. 2017. Arhivirano 2016-01-07 na Wayback Machine-u.

Vanjske veze

• Pupovac, Milorad (2022). „Vernakulari država i diskursi nacija: rasprava povodom knjige Rajke Glušice Crnogorski jezik i nacionalizam”. Tragovi: časopis za srpske i hrvatske teme (Srpsko narodno vijeće & Arhiv Srba u Hrvatskoj) 5 (2): 175-221.

Crnogorski jezik na Wikimedijinoj ostavi