António de Oliveira Salazar
From Wikipedia, the free encyclopedia
Remove ads
António de Oliveira Salazar (28. april 1889., Vimieiro (Santa Comba Dão) - 27. jul 1970., Lisabon) bio je dugogodišnji portugalski premijer (1932.-68.) poznat kao diktator i žestoki protivnik dekolonizacije Portugala.[1]
Remove ads
Salazar je bio filofašist obožavatelj Mussolinija čiju je sliku držao na svom stolu, ali i lukav političar koji je znao promjeniti stranu kad mu je to trebalo, Mussolinijevu je zamjenio papinom nakon Drugog svjetskog rata.[2]
Remove ads
Biografija
Rođen je kao sin upravitelja imanja u Santa Comba Dão. Nakon školovanja u sjemeništu u rodnom gradu (trebao je postati svećenik), studirao je na Univerzitetu Coimbra, gdje 1914. diplomirao pravo i postao profesor ekonomije na istom fakultetu u Coimbri. Angažirao se u radu partije Katolički centar, pa je 1921. [[izbori|izabran je u Cortes (parlament), ali je nakon jedne sjednice podnio ostavku i vratio se na univerzitet.[1] Nakon što je vojska u maju 1926. u državnom udaru srušila portugalsku parlamentarnu vladu, Salazaru je ponuđen kabinet ministra financija, ali kako nisu prihvaćeni njegovi zahtjevi on je to odbio.[1]
Nakon tog mu je 1928. lider pučista general Óscar Carmona, ovaj put kao predsjednik]], ponovno ponudio - ministarstvo financija, uz potpunu slobodu rada, pa je Salazar to prihvatio. Kao ministar financija preokrenuo je vijekovnu tradiciju budžetskog manjka, pa je Portugal konačno imao viškove.[1]
Carmona je Salazara 5. jula 1932. postavio za premijera. Došavši na vlast izradio je novi ustav i time reorganizirao portugalski politički sistem u autokratski.
Na njegovu vladavinu snažno je utjecala katolička, papinska i nacionalistička misao. Salazar je svoj novi portugalski režim nazvao Estado Novo (Nova država), parlament je bio sastavljen isključivo od vladinih pristalica, Salazar je sam birao svoje ministre, i strogo nadzirao njihov rad. Sve u svemu to je bila diktatura, ograničanih političkih sloboda u kom je vojna policija proganjala opozicionare, pod krinkom koncentracije na ekonomski oporavak.[1]
U kriznim vremenima nastalim zbog Španjolskog građanskog i Drugog svjetskog rata, Salazar se pored tog što je ostao premijer prihvatio i dužnosti ministra rata (1936.- 44) i ministra vanjskih poslova (1936.-47.).[1]
Njegovao je prijateljske odnose sa bliskim mu Franciscom Francom i priznao njegovu nacionalističku vladu još 1938., ali je za rata održao Portugal neutralnim, a nakon rata među prvima uveo zemlju u NATO 1949.[1]
Salazar je rat koristio kao mogućnost da Portugal nešto zaradi na obje zaraćene strane, sa Njemcima je trgovao prodajući im za velike pare volfram, a sa Saveznicima tako što je omogućio da se ispočetka preko Portugala izvuku mnogi iz okova Trećeg Reicha, a kasnije time što je Američkoj ratnoj avijaciji omogućio da koriste Azore.[2]
Nakon rata je napore usmjerio na modernizaciju transporta, od željeznice, cesta do trgovačke mornarice, pa je osnovana i nacionalna avio-kompanija (Transportes Aéreos Portugueses). Elektrifikacija je bila planirana za cijelu zemlju a građene su i seoske škole. Ipak je njegovo tvrdoglavo inzistiranje na održavanju afričkih kolonija, koštalo previše zemlju i predstavljalo anahronizam, jer su u to vrijeme nestale sve ostale evropske kolonije po Africi.[1]
Salazar je u septembru 1968. pretrpio moždani udar i više nije bio u stanju vršiti dužnost, pa ga je na premjerskom mjestu zamijenio Marcello Caetano, umro je dvije godine kasnije.[1]
Salazar se nikad nije oženio, živio je vrlo jednostavno i štedljivo, rijetko se pojavljivao u javnosti i nikad nije otputovao izvan Portugala.[1]
Remove ads
Reference
Literatura
Vanjske veze
Wikiwand - on
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Remove ads