From Wikipedia, the free encyclopedia
Muzički album, audio album, ili, jednostavno, album je naziv za zbirku audio ili muzičkih zapisa koji se javno distribuiraju. To se najčešće odvija kroz komercijalnu distribuciju, iako ponekad neki muzičari znaju albume neposredno prodavati na vlastitim koncertima ili preko svojih websiteova.
Za ostala značenja, vidi Album (razvrstavanje).
Zapisi na albumu mogu biti vezani zajedničkom temom, raspoloženjem ili vrstom zvuka, a ponekad mogu biti sačinjeni tako da izreknu jedinstvenu poruku ili ispričaju određenu priču (kao što je slučaj kod konceptualnih albuma), dok s druge strane mogu biti ništa drugo do jednostavna zbirka različitih zapisa napravljenih u isto vrijeme i na istom mjestu, ili zbirku zapisa čija autorska prava drži ista izdavačka kuća. Grupa audio-zapisa koja se naziva album u pravilu ima jedinstvenu listu zapisa (ponekad s manjim razlikama ili tzv. dodatnim zapisima za različita tržišta, ili ako se album "ponovno izdaje" nakon nekog vremena). Album se može izdavati u jedinstvenom formatu, kao što je kompaktni disk, ili u nekoliko medijskih formata, od onih fizičkih kao što su CD-ovi, DVD audio, kazete i vinilne ploče, do digitalnih kao što su MP3 i AAC datoteke odnosno streaming audio.
Izraz "album" potječe od standarda koji je ustanovljen na samom početku moderne diskografske industrije. Fonografske ploče od 78 RPM su bile izdavane u knjigama koje su podsjećale na fotografski album. Prva zbirka ploča, odnosno audio-zapisa koja je izdana kao "album" bila Krcko Oraščić Čajkovskog, izdana u aprilu 1909. godine u obliku četiri ploče od kuće Odeon Records.[1][2] Cijena joj je bila 16 šilinga — oko 56 £ (101 US$101) u cijenama iz 2005. godine.
Godine 1948. je tvrtka Columbia izdala prvu ploču promjera 12 inča, i s 33⅓ obrtaja u minuti, a koja je napravljena od vinila.[1] s trajanjem od 23 minute po strani, nove ploče su sadržavale isto onoliko sadržaja koliko stari albumi s pločama, pa se tako i za taj format počeo koristiti naziv "album". Nakon toga se decenijama kao standardni format diskografske industrije za izdanja popularne muzike koristio album od dvanaest pjesama, a kao razlog se navodila standard isplate tantijema.
Albumi su u pravilu trajali između pola sat i sat vremena, ovisno o žanru muzike i diskografskoj kući. Američki pop albumi su tako trajali oko pola sata; britanski pop albumi su bili nešto duži, s 14 pjesama umjesto 11 ili 12; jazz albumi su bili još duži; a najduži su bili albumi klasične muzike. Vrijeme kada su ustanovljeni ti standardi se naziva "albumskom erom" (u svijetu jazza oko 1954; u svijetu rocka oko 1962) a trajalo je otprilike do sredine 1960-ih. Tada su se albumi snimali što je brže moguće, ponekad u jednoj jedinoj seansi. (Po tome su posebno bile poznate kuće Prestige Records i Blue Note Records; Beatlesi i the Byrds su također svoje prve albume snimili u jedoj jedinoj seansi.)
Karakteristika vinilnih LP albuma je bila u tome da je ploča imala dvije strane, od kojih je svaka imala oko pola sadržaja. Pop i rock albumi su često sadržavali pjesme prethodno izdane kao singlice, a one su se tradicionalno stavljale na točno određenu poziciju na albumu. Česta je konfiguracija bila ona po kojoj je album počinjao drugom ili trećom singlicom pojedinog izvođača - i to bržeg tempa - nakon čega bi slijedila sporija "balada". Prva singlica vezana uz određeni album je, pak, bila prva na drugoj strani (strani B). Ponekad neke popularne singlice (poput Beatlesove "Hey Jude") uopće nisu bile izdavane na albumima, ali bi se ponekad pojavile na kasnije izdanim albumima kao dio njihovog "redovnog" sadržaja.
Vinilna ploča bi, ponekad, zbog tehničkog ograničenja sadržaja, bile jednostavno premala za jedan album. To je ponekad bio slučaj s dugim simfonijama, operama, mjuziklima ili filmskim soundtrackovima, odnosno konceptualnim albumima, pa se često izdavao dvostruki album od dvije LP ploče, odnosno trostruki album od tri LP ploče.
Iz istog perioda datira i svojevrsni hibrid između singlice i albuma, nazvan EP (Extended play) ploča, a za koji se kasnije koristio naziv mini-album.
Neke od tih pravila, odnosno sadržajnih formata su preuzeli novi audio-mediji kao što su audio-kazete 1970-ih i CD-ovi 1980-ih.
Suvremena definicija albuma, nakon što su vinilne ploče prestale biti primarna forma distribucije muzike, se danas primjenjuje na svaku zbirku audio zapisa, kao što su kompaktni diskovi, MiniDiscovi, kompaktne audio kazete, odnosno digitalni ili MP3 albumi. Ilustracije na omotu se također smatraju inetgralni dijelom albuma. Mnogi albumi se distribuiraju zajedno s tzv. linijskim bilješkama koje daju tehničke podatke o audio-zapisima i njihovim autorima, analizu teksta, prijepis teksta, slike izvođača ili dodatne ilustracije i tekst.
Daleko veći kapacitet novih medija (kompaktni diskovi su ispočetka mogli imati 74 minuta sadržaja, što je kasnije produženo na 80 minuta) kao i nedostatak "strana", doveo je do rasprave koliko bi suvremeni album trebao trajati da bi se mogao nazvati "albumom", bilo u klasičnom bilo u suvremenom smislu. Danas se većina zbirki audio-zapisa naziva albumom ako ukupno traje duže od 30 minuta. Rock albumi s posebno brzim tempom, kao punk rock i neprogresivni thrash metal albumi su najkraći, a od njih su nešto duži albumi mainstream rock i pop izvođača; od njih su još duži hip hop albumi. Prema pravilima koje je ustanovile britanske top liste, nosač zvuka se smatra "albumom" ako ima najmanje četiri pjesme ili traje dulje od 25 minuta.[3] Ponekad se kraći albumi nazivaju EP-ovima (skraćenica za extended play), pri čemu "extended" - engleski produžen - označava audio-zapis duži od singlice, a kraći od LP-a. Iz vremena vinila se uvriježio i izraz "mini-album".
Kao poseban oblik albuma u suvremeno doba, pogotovo kada su se pojavili izvođači s dugim i plodnim karijerama, odnosno velikim opusom, pojavljuju se tzv. box setovi koji sadrže zbirke ranije izdanih albuma.
Stari albumi često znaju imati nova izdanja gdje se pojavljuju nove verzije starih pjesama ili pjesme koje - najčešće zbog nedostatka prostora na starim vinil pločama - nisu ušle u originalni album.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
