Venezuelanska kriza (1902–1903)

Venezuelanska kriza iz 1902. ili Druga venezuelanska kriza bila je pomorska blokada koju su od prosinca 1902. do veljače 1903. Venezueli nametnule Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačko Carstvo i Kraljevina Italija, a koja je provedena kao posljedica odbijanja venezuelanskog predsjednika Cipriana Castra da plati dug i reparacije za europske građane tokom Venezuelanskog rata za nezavisnost. Prilikom odbijanja isplate, Castro se vodio idejom da će Sjedinjene Države pod Monroeovom doktrinom spriječiti europsku intervenciju, slično kao i ranije, međutim tadašnji američki predsjednik Theodore Roosevelt i Državno tajništvo su smatrali kako se doktrina odnosi samo na uzurpaciju teritorija, ali ne i na vojnu intervenciju per se.

Druga venezuelanska kriza
Gravura Willyja Stöwera s prikazom blokade
Datum 9. prosinca 1902. – 19. veljače 1903. Lokacija Venezuela Ishod Postizanje kompromisa Sporazum o isplati venezuelanskog duga Podizanje pomorske blokade
Sukobljene strane
Venezuela Podrška:  Sjedinjene Države  Argentina	Ujedinjeno Kraljevstvo  Njemačko Carstvo  Kraljevina Italija Podrška: Španjolska Meksiko  Belgija  Danska  Nizozemska
Komandanti i vođe
Cipriano Castro Theodore Roosevelt John Milton Hay George Dewey	Edward VII. Arthur James Balfour Markiz od Lansdownea Robert Montgomerie Wilhelm II. Bernhard von Bülow Titus Türk Vittorio Emanuele III. Giuseppe Zanardelli

Nakon što je dobio potrebna obećanja da uzurpacije teritorija neće biti, Roosevelt je dozvolio europsku intervenciju i ubrzo je došlo do pomorske blokade. Malena venezuelanska mornarica ubrzo je bila onesposobljena, ali Castro je i dalje odbijao isplatu, ali je načelno pristao da se o nekim točkama raspravlja pred međunarodnom arbitražom, što je ranije bio odbijao. Njemačka je inicijalno odbila ovaj prijedlog, vjerujući kako bi Venezuela bezuvjetno trebala pristati na neke od zahtjeva, ali je popustila nakon američkog pritiska i slanja njihove flote pod admiralom Georgeom Deweyjem, uz prijatnju ratom u slučaju da se Nijemci iskrcaju na tlo Venezuele.^[1]

Kako je vrijeme odmicalo, Castro je i dalje odbijao platiti dugove, američki pritisak je postajao sve jači, a američki i britanski mediji su sve negativnije gledali na cijelu situaciju. Posljedica toga bila je da su tri europske zemlje koje su provodile blokadu odlučile pristati na kompromisno rješenje, ali su preventivno nastavile s blokadom do zaključenja pregovora. Dana 13. veljače 1903. godine, sukobljene strane potpisale su sporazum o prekidu blokade, prema kojem se Venezuela obvezala 30% svojih carinskih prihoda dati u korist otplate duga. Kada je Stalni arbitražni sud u Haagu kasnije stavio države koje su provodile blokadu u povlašteni položaj u odnosu na zahtjeve prema drugim narodima, Sjedinjene Države su se pribojale da će to potaknuti novi val europskih intervencija. Ta je bojazan dovela do donošenja Rooseveltovog korolara Monroeovoj doktrini, prema kojem su Sjedinjene Države prisvojile prave intervencije s ciljem "stabilizacije" ekonomskih problema manjih zemalja Latinske Amerike ukoliko ove nisu mogle platiti svoje dugove prema drugim zemljama, a sve s ciljem sprječavanja europskih intervencija.

Reference

1. Edmund Morris, "'A Matter Of Extreme Urgency' Theodore Roosevelt, Wilhelm II, and the Venezuela Crisis of 1902," Naval War College Review (2002) 55#2 str. 73–85

Venezuelanska kriza (1902–1903) na Wikimedijinoj ostavi