Uzročnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Uzročnost ili kauzalitet (lat. causalitas) jest filozofski koncept koji pokušava da objasni odnos uzroka i posledice. U užem smislu, uzročnost je nužna veza uzroka i posledice, koja podrazumeva da kad god je prisutan uzrok, tad je nužno prisutna i posledica.[1] O uzročno-posledičnoj vezi se može govoriti samo kada pojava A, pod određenim okolnostima, uvek kao posledicu izaziva pojavu B. U posledici ne sme biti ni više ni manje sadržaja nego u uzroku, a objašnjenje mora eliminisati svaki ostatak ili višak za koji se ne može pretpostaviti da nastaje delovanjem datog uzroka.[1]
Uzročnost je osnova induktivnog zaključivanja i pruža osnovu za očekivanje da će se ista veza uzroka i posledice uvek ponoviti pod istim uslovima. Nauka pretpostavlja da uzročno-posledična veza prožima sve pojave u prirodnoj i društvenoj stvarnosti, i da svaka posledica ima svoj uzrok. Zadatak je pojedinih nauka da na pretpostavci uzročnosti istraže i ustanove konkretne uzročno-posledične veze u iskustvenom materijalu.[2]
Uzročnost nije samo linearna i jednosmerna, jer se posledica može odražavati ne samo na daljim posledicama, nego i na samom uzroku, odnosno suuzrocima. U stvarnosti postoji bezbroj međusobno isprepletenih «kauzalnih lanaca», jer svaka pojava predstavlja ujedno i posledicu i uzrok.[2] Postoje i pojave koje nisu kauzalno povezane, ali se često nalaze jedna iza druge, bez ikakve veze osim prostorno-vremenske (npr. uzimanje beznačajnog leka i ozdravljenje bolesnika (tzv. placebo efekat), opažena crna mačka i nezgoda).[2] Pored toga, postoje i pojave koje se bez međusobne uzročne veze ipak redovno pojavljuju zajedno, bilo u vremenskom sledu tj. sukcesivno (npr. dan i noć), bilo istovremeno, simultano.