Tradicionalna misa
From Wikipedia, the free encyclopedia
Tradicionalna latinska misa je oblik rimskog obreda svete mise sadržan u tipskom izdanju [1] Rimskog misala kakav je izdavan od 1570. do 1962. Sve do pojave mise Pavla VI. u prosincu 1969., ovo je bio najrašireniji oblik liturgije na svijetu. U skoro[2][3] svakoj zemlji slavila se isključivo na latinskom jeziku, no bila je dozvoljena i uporaba drugih jezika kako prije Tridentskog sabora, tako i u narednim stoljećima sve do Drugog vatikanskog sabora.[4]
U nekim zemljama se ovoj misi daje pridjev "tridentska", koji dolazi od latinskog izraza Tridentinus, koji znači "vezan za grad Tridentum" (današnji Trento u Italiji). Kao odgovor na odluke Tridentskog sabora[5] papa Pio V. promulgirao je 14. srpnja 1570. bulom Quo primum tempore[6] novo izdanje Rimskog misala, čineći ga time obveznim za cjelokupnu Zapadnu Crkvu, s izuzetkom onih crkava ili redova, koje su se 1570. preko 200 godina zakonito služile drugim misalom (a ne rimskim). Oni su mogli zadržati svoj stari misal, a mogli su ga i zamijeniti novom redakcijom Rimskog misala, koju je proveo Pio V. Među njima je bio i npr. zagrebački obred[7], ali i mnogo stariji dominikanski obred, po kome je i sam Pio V., kao redovnik-dominikanac, slavio privatne Mise. Zanimljivo je napomenuti kako Pavao VI. nije dopustio takvu raznolikost, te je svoj novi misal proglasio obvezatnim za sve; čak je i drevni ambrozijanski obred reformiran analogno rimskome.[8]
2007. godine papa Benedikt XVI. izdao je motuproprij pod nazivom Summorum Pontificum, s popratnim pismom biskupima svijeta. Papa je izjavio kako se izdanje Rimskog misala iz 1962. ima smatrati "izvanrednim oblikom" (forma extraordinaria)[9] rimskog obreda, čiji je Misal u izdanju pape Pavla VI. iz 1970. redovni ili standardni oblik (forma ordinaria). Kao posljedica toga, neki zovu tradicionalnu latinsku misu "izvanrednim oblikom mise".[10] Tradicionalni rimski obred se katkad zove "usus antiquior" (drevna uporaba) ili "forma antiquior" (stariji oblik),[11] kako bi ga se razlikovalo od novijeg oblika rimskog obreda iz 1970., kojega se katkada naziva "novus ordo" (novi red).
Drugi nazivi su skraćeni Tradicionalna misa i Latinska misa - iako je službeni jezik mise koja ju je zamijenila također latinski, te se katkada i ona slavi na tom jeziku.[12][13]
U Misama koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda, može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao blaženi papa Ivan XXIII. godine 1962. ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. godine 1970., koji se sada smatra "redovnim" oblikom liturgije. Na slavlja svete Mise prema Misalu iz 1962., mogu "se pripustiti, održavajući pravne odredbe, također vjernici koji to sami zatraže."[14] Dozvolu za korištenje tradicionalnog rimskog obreda u župnim misama može dati župnik.[15]