Progoni hrišćana u Rimskom Carstvu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Progoni kršćana u Rimskom Carstvu predstavljaju progone osoba koje su ispovedale kršćansku vjeru.
Kršćanstvo se sa progonima susretalo od svojih samih početaka, pa su tako rani kršćani još kao jevrejska sekta u 1. vijeku bili metom progona od drugih Jevreja, a potom od vlasti Rimskog Carstva. Od kad su 60-ih godina najistaknutiji među njima, Jakov, Petar i Pavle, bili pogubljeni, svaki hrišćanin je shvatio da pripadanje pokretu znači opasnost.[1]
Nekog općeg progona u cijelom carstvu, na temelju posebne odluke vrhovne vlasti, u II stoljeću nije bilo.[2] Najopasniji je protivnik kršćana u 2. vijeku bilo pagansko javno mnijenje. O kršćanima su se širile različite zastrašujuće glasine, da na svojim sabranjima vrše ljudožderske večere, edipovski blud, itd, koje su u nekim slučajevima izivale provale bijesa, te podsticale državne organe na progon određenih osoba ili skupina.[3]
Progoni u raznim vidovima su se nastavili do početka 4. vijeka kada je kršćanstvo legalizirano odlukom cara Konstantina. Progoni su uticali na sve aspekte hrišćanskog života, uključujući hrišćansku teologiju i organizaciju crkve.