Operacija Uran
From Wikipedia, the free encyclopedia
Operacija Uran (rus. Операция «Уран», Operatsiya "Uran") je kodni naziv za sovjetsku stratešku operaciju u Drugom svjetskom ratu. Izvedena je u periodu od 19. do 23. studenog 1942., a cilj operacije je bio okružiti njemačku Šestu armiju, dio njemačke Četvrte tenkovske armije i rumunjsku Treću i Četvrtu armiju koje su sudjelovale u opsadi Staljingrada. Operacija je izvedena za vrijeme bitke za Staljingrad i trebala je razbiti njemačke vojne snage te vratiti Sovjetima kontrolu nad gradom. Planiranje operacije je započeto u rujnu 1942. i razvijano je usporedno s planovima za okruživanje i uništenje njemačke "Armijske grupe Centar" (njem. Heeresgruppe Mitte) i njemačkih snaga na Kavkazu. Crvena armija je iskoristila slabu pripremljenost njemačke vojske za zimu i veliku raširenost njemačkih snaga blizu Staljingrada, kojima su slabije rumunjske jedinice branile bokove. Glavni smjerovi napada su bili usmjereni izravno na rumunjske snage koje se nisu mogle nositi sa sovjetskim oklopom zbog nedostatka teškog naoružanja.
Operacija Uran | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Dio Drugi svjetski rat | |||||||
Mapa operacije Uran | |||||||
| |||||||
Sukobljeni | |||||||
Sovjetski Savez | Treći Reich Rumunija Italija Mađarska | ||||||
Vođe | |||||||
Georgij Žukov |
Adolf Hitler Friedrich Paulus | ||||||
Vojne snage | |||||||
1.143.500 vojnika (uključujući rezerve)[1] 894 tenka[1] 13.451 topničkog oružja[1] 1.500 zrakoplova[2] |
Njemačka: 250.000+ vojnika nepoznat broj topničkog naoružanja 732 zrakoplova (402 ispravnih) Rumunjska: 143.296 vojnika 827 topničkog naoružanja 134 tenkova nepoznat broj zrakoplova[3] Italija: 220.000 vojnika nepoznat broj topničkog naoružanja i zrakoplova[3] Mađarska: 200.000 vojnika nepoznat broj topničkog naoružanja i tenkova[4] |
Zbog velike duljine fronta koju je napravila njemačka ljetne ofenzive koja je za cilj imala zauzimanje naftnih polja na Kavkazu i Staljingrad, njemačke i ostale vojne jedinice Sila Osovine su bile prisiljene braniti vrlo velika područja. Situacija je bila dodatno pogoršana njemačkom odlukom da premjesti nekoliko mehaniziranih divizija sa istočnog bojišta u Zapadnu Europu. Nadalje, jedinice u tim područjima su bile iscrpljene nakon mjeseci borbi, osobito one koje su se borile u samom Staljingradu. Nijemci su mogli samo računati na 48. tenkovski korpus, koji je imao snagu jedne tenkovske divizije i na 29. pješačku diviziju u rezervi kako bi pojačali rumunjske armije na bokovima njemačke 6. armije. Na suprotnoj strani, Crvena armija je dopremila više od milijun vojnika za početak ofenzive u i oko Staljingrada. Sovjetska strana je imala poteškoće u dopremanju svojih jedinica do bojišta zbog pokušaja što boljeg prikrivanja njihovog dolaska, pa su iz logističkih razloga kasnile. Početak operacija je bio zakazan za 8. studenog, ali je zbog kašnjenja premješten na 17. studenog i onda konačno na 19. studenog kada je operacija i službeno počela.
Operacija je krenula ujutro u 07:20 po moskovskom vremenu i prve su u napad krenule snage smještene na sjevernom boku sila Osovine. Snage na jugu su krenule dan kasnije, 20. studenog. Iako su rumunjske jedinice bile u mogućnosti odbiti prve napade, do kraja 20. studenog su Treća i Četvrta rumunjska armija bile u povlačenju, a Crvena armija je zaobišla nekoliko njemačkih pješačkih divizija. Njemačke mobilne rezerve nisu bile dovoljno snažne da pariraju sovjetskom oklopu i teškom naoružanju, dok Šesta armija nije reagirala na vrijeme kako bi oslobodila njemačke oklopne snage u Staljingradu i orijentirala ih prema nadolazećoj prijetnji. Do kraja 22. studenog sovjetske su se snage uspjele spojiti kod grada Kalača na Donu, okruživši oko 290.000 vojnika koji su bili istočno od rijeke Don. Umjesto da njemačke snage naprave pokušaj proboja sovjetskog obruča, njemački diktator Adolf Hitler je odlučio zadržati njemačke snage u Staljingradu i opskrbljivati ih iz zraka. U međuvremenu, sovjetski i njemački zapovjednici počeli su planiranje svojih sljedećih poteza.