Novogrčka književnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Novogrčka književnost obuhvata književna dela pisana na novogrčkom jeziku, počevši od kasne vizantijske ere u 11. veku nove ere.[1] Obuhvata književni rad ne samo unutar granica moderne grčke države, već i književnost koja se razvijala u drugim oblastima u kojima je grčki jezik bio u širokoj upotrebi, uključujući Istanbul, Malu Aziju i Aleksandriju.[2]
- Ovaj članak je o modernoj grčkoj književnosti. Za antičku grčku književnost, v. članak Grčka književnost. Za srednjovekovnu grčku književnost, v. članak Vizantijska književnost.
Prvi period novogrčke književnosti obuhvata tekstove koji se bave filozofijom i alegorijom svakodnevnog života, kao i epske pesme koje slave akrite (akritske pesme), od kojih je najpoznatija Digenis Akritas. Krajem 16. i početkom 17. veka, Krit je procvetao pod vlašću Venecije i proizveo dva književna teksta koja spadaju među najvažnije u ranoj novogrčkoj književnosti. To su Erofila (Ερωφίλη, oko 1595) Jorgosa Hortacisa i Erotokritos (Ἐρωτόκριτος. oko 1600) Vicencosa Kornarosa. Evropsko prosvetiteljstvo imalo je dubok uticaj na grčke učenjake, pre svega na Rigu od Fere i Adamantiosa Koraisa, koji su utrli put grčkom ratu za nezavisnost 1821. godine.
Nakon uspostavljanja Kraljevine Grčke, intelektualna delatnost bila je koncentrisana na jonskim ostrvima i u Atini. Jonsku književnu školu predstavljali su pesnici kao što je Dionisios Solomos (Διονύσιος Σολωμός, 1798–1857), koji je napisao nacionalnu himnu Grčke, i Aristotelis Valaoritis, dok je atinska škola uključivala pesnike kao što su Aleksandar Rizos Rangavis i Panajotis Sucos. U 19. veku postavlja se pitanje grčkog jezika, jer je došlo do intenzivnog spora između korisnika dimotskog grčkog, odnosno jezika svakodnevnog života, i onih koji su favorizovali katarevusu, kultivisanu imitaciju starogrčkog. Kostis Palamas, Jorgos Drosinis i Kostas Kristalis, koji su pripadali takozvanoj generaciji 1880-ih, revitalizovali su grčko pismo i pomogli da se učvrsti dimotski grčki kao oblik koji se najviše koristi u poeziji. Proza je takođe napredovala, sa piscima kao što su Emanuil Roidis, Jorgos Vizinos, Aleksandros Papadijamantis i Andreas Karkavicas.
Najslavniji pesnici na početku 20. veka buli su Konstantin P. Kavafi, Angelos Sikelijanos, Kostas Varnalis i Kostas Kariotakis. Što se tiče proze, Nikos Kazancakis je najpoznatiji grčki pisac van Grčke.[1] Drugi su značajni pisci tog perioda Grigorios Ksenopulos i Konstandinos Teotokis, dok je Penelopa Delta poznata po pričama i romanima za decu. Generacija 30-ih prva je uvela modernističke trendove u grčku književnost. Njoj su pripadali pisci Stratis Mirivilis, Elias Venezis, Jorgos Teotokas i M. Karagacis i pesnici Jorgos Seferis, Andreas Embirikos, Janis Ricos, Nikos Engonopulos i Odiseas Elitis. Seferis i Elitis su dobili Nobelovu nagradu 1963. i 1979. godine.
U posleratnim decenijama pojavili su se mnogi značajni pesnici, kao što su Tasos Leivaditis, Manolis Anagnostakis, Titos Patrikios, Kiki Dimula i Dinos Kristijanopulos. Dido Sotiriu, Stratis Cirkas, Alki Zei, Menis Kumandareas, Kostas Taksis i Tanasis Valtinos rutinski se pominju kao neki od najvažnijih posleratnih proznih pisaca, dok je Jakovos Kambanelis opisan kao "otac posleratnog grčkog pozorišta".[3] Osamdesetih godina 20. veka roman je preuzeo mesto poezije kao najprestižniji žanr u grčkoj književnosti, zahvaljujući piscima kao što su Evgenija Fakinu i Rea Galanaki. Među novijim ličnostima koje su postigle priznanje kritike ili komercijalni uspeh nalaze se Dimitris Liakos, Petros Markaris, Krisa Dimulidu, Isidoros Zurgos, Hristos Homenidis i Janis Palavos.