![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/89/Decoraci%25C3%25B3n_geom%25C3%25A9trica_mud%25C3%25A9rar-siglo_XIV-palacios_cristianos_de_la_aljaferia.jpg/640px-Decoraci%25C3%25B3n_geom%25C3%25A9trica_mud%25C3%25A9rar-siglo_XIV-palacios_cristianos_de_la_aljaferia.jpg&w=640&q=50)
Mudéjar arhitektura u Aragonu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Mudéjar arhitektura u Aragonu je zajednički naziv za građevine koje su UNESCO-va svjetska baština zbog jedinstvene arhitektonske vrijednosti španjolskog mudéjar stila (maurski stil). Pojava ovog stila u Aragonu koncem 12. stoljeća izazvala je djelomična politički, društveni i kulturni uvjeti koji su preovladali u Španjolskoj nakon rekonkviste.
Mudéjar arhitektura u Aragonu | |
---|---|
![]() | |
![]() | |
![]() | |
Registriran: | 1986. (10. zasjedanje) prošireno 2001. |
Vrsta: | Kulturno dobro |
Mjerilo: | iv |
Ugroženost: | no |
Referenca: | UNESCO |
Stil mudéjar proizlazi iz sredine u kojoj su židovi, muslimani i kršćani živili u miru jedni uz druge. On ne uključuje stvaranje novih oblika ili objekata (što su razvijali romanika i gotika), ali reinterpretirajući zapadnjačke stilove kroz muslimanske utjecaje. Najprije je bio prihvaćen u Toledu, kao prilagodba ornamentalnih motiva zapadnjačkoj arhitekturi (osobito kroz ukrašavanje opeka i fasada arabeskama u gipsu). Kasnije se proširio prema sjeveru (Leon, Ávila, Segovia, itd.), te su danas te građevine prepoznate kao "romanika od opeke". Centri mudejar umjetnosti postaju gradovi kao: Sahagun, Toro, Cuellar i Arevalo, a najrazvijenija je bila u Aragonu, osobito u Teruelu (ali i u Zaragozi, Utebu, Tausteu, Daroci, Calatayudu, itd.). Ova umjetnost islamskih korijena također odražava utjecaje različitih europskih stilova iz tog vremena, posebice gotike. Tijekom 13., 14. i 15. stoljeća, mudejarski tornjevi u Teruelu mijenjaju fizionomiju grada koja je sačuvana sve do današnjih dana. Najistaknutiji su toranj katedrale (1257.), zvonik crkve La Merced (kasno 16. st.), zvonik sv. Martina (1315.), zvonik crkve San Pedro (14. st.) i toranj crkve El Salvador (12.-13. st.). Bila je dominantna u ovim krajevima do 17. stoljeća i odlikuje se iznimno kvalitetnom i inventivnom uporabom opeke i pocakljene keramike u gradnji, osobito na zvonicima. Najbolji primjeri su kvadratični tornjevi s velikim ostakljenim površinama, ukrašeni keramikom i crvenim opekama.
Izvorno su četiri građevine upisane na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi 1986. godine pod imenom "Mudéjar arhitektura Teruela"[1]. No, nakon žalbe građana Zaragoze, popis je proširen 2001. godine, te uključuje još šest građevina iz provincije Zaragoza.