From Wikipedia, the free encyclopedia
Lordan Zafranović (Maslinica, 11. februar 1944.) je jugoslavenski i hrvatski filmski režiser i scenarista. Značajna je ličnost jugoslavenskog Crnog talasa i predstavnik je Praške filmske škole.
Lordan Zafranović je rođen 11. februara 1944. godine u Maslinici, na ostrvu Šolta, tada deo Nezavisne Države Hrvatske. Prve dve godine života proveo je u izbegličkom kampu El Šat zajedno sa majkom Marijom i starijim bratom Zdenkom. Posle rata porodica se ponovo okupila sa ocem Ivanom i preselila u Split, gde je rođen Lordanov mlađi brat Andrija. Završio je Pomorsku školu u Splitu 1962. godine i nastavio studije književnosti i likovne umetnosti na Pedagoškoj akademiji u Splitu (danas Sveučilište u Splitu) od 1963. do 1967. godine.[1]
Od 1960. je aktivan član Kino kluba u Splitu, gde je snimio 25 amaterskih filmova, od kojih su nagrađeni Nedjelja (1961), Dnevnik (1963), Priča (1964), Arija (1964), Dah (1964), Koncert (1965), Kišno / Nevina subota (1965), Portreti / u prolazu (1966) i Noć i poslije noći noć (1968).
Nakon diplomiranja na Sveučilištu u Splitu, upisuje slavnu filmsku školu FAMU u Pragu kao već iskusan autor sa festivalskim iskustvom.[2][3][4] Diplomirao je filmsku režiju kao master student kod dobitnika Oskara Elmara Klosa 1971. godine. Bio je dio tzv. Praške škole jugoslovenskih režisera 1960-ih i 1970-ih. Vršnjaci su mu bili Rajko Grlić, Goran Marković, Goran Paskaljević, Srđan Karanović i snimatelj Predrag Pega Popović. Generaciju kasnije, njegov brat Andrija Zafranović je završio montažu na istom univerzitetu.[5]
Od 1971. živi i stvara u Zagrebu. Nakon ranih eksperimentalnih kratkih filmova, krenuo je da snima dugometražne projekte. Među prvim dugometražnim filmovima koje je režirao su Nedelja (1969), sa Goranom Markovićem u glavnoj ulozi, i Muke po Mati (1975), koji je osvojio nagradu kritičara na Pulskom filmskom festivalu.[6][7][8]
U filmovima je često spajao erotiku i marksističku politiku, a glavni su mu uzori bili Bernardo Bertolucci, Pier Paolo Pasolini i Luchino Visconti.[9] Njegovo najpoznatije delo je kultni film Okupacija u 26 slika (1978), koji je, kao i svoj prethodni dugometražni film, napisao zajedno sa scenaristom Mirkom Kovačem. Film je žanrovski sličan jugoslovenskom partizanskom filmu, a ističe se svojim kontrastom između mediteranskog okruženja Dubrovnika u kom živi srećna aristokratska porodica i nasilja fašističke okupacije.[10] Film je bio veliki hit u Jugoslaviji i Čehoslovačkoj. Dobio je Veliku zlatnu arenu za najbolji film na Pulskom filmskom festivalu. Bio je nominovan za nagradu na Kanskom filmskom festivalu i bio je jugoslovenska prijava za Oskara za najbolji strani film.[11] U Holivudu je film važio za favorita, ali je od Zafranovića zatraženo da izbaci scenu brutalnog masakra u autobusu, koja je ujedino i klimaks filma.[12] Zafranović je odbio da izbaci scenu.
Svoju trilogiju o Drugom svetskom ratu nastavio je sa Padom Italije (1981), smeštenom na njegovom rodnom ostrvu Šolti tokom italijanske okupacije. Posledni film trilogije je Večernja zvona (1986), takođe u koautorstvu sa Mirkom Kovačem, koja govori o životu seoskog momka (Rade Šerbedžija) koji postaje partizan. Pad Italije mu je po drugi put doneo Veliku zlatnu arenu, a Večernja zvona Zlatnu arenu za najbolju režiju. Sredinom 1980-ih Zafranović se vratio intimnijim temama, sa filmovima kao što su Ujed anđela (1984) i Haloa: Praznik kurvi (1988), istaknutim po svojoj psihološkoj tematici i erotici. Režirao je i brojne TV produkcije za Radio Televiziju Beograd i Radio Televiziju Zagreb.
Zafranović je hvaljen je kao „jedan od velikih majstora modernizma” (Dina Iordanova), „jedan od velikih majstora jugoslovenskog filma”, i „mediteranski majstor čiji se filmovi mogu porediti sa filmovima Angelopulosa, Bertoluccija ili Liliane Cavani”. (Ranko Munitić), dok su ga drugii prozivali kao „režimskog reditelja“ koji se upušta u „manirizam“ (Nenad Polimac).[13] Filmska istoričarka Dina Iordanova tvrdi da je „njegovo glavno zanimanje bilo istraživanje pritisaka koje doživljavaju obični ljudi u ekstremnim istorijskim okolnostima. Njegovi filmovi se suprotstavljaju najdubljim korenima nacionalizma i dovode u pitanje opravdanost istorijskog nasilja“.[14]
Kao što je bio slučaj i kod drugih jugoslovenskih reditelja kao što su Dušan Makavejev i Želimir Žilnik, Zafranovićevi filmovi su često bili predmet kontroverz, posebno tokom perioda kada je počeo da se bavi zločinima NDH i ustaša tokom Drugog svetskog rata u dokumentarcima Krv i pepeo Jasenovca (1983) i Zalazak stoljeća / Testament L. Z. (1994).[15][16][17]
Prema rediteljki Jasni Nanut, Zafranovićev opus čeka kritičku valorizaciju kao „neizostavan i suštinski deo hrvatske kinematografije“.[18]
Neposredno pre raspada Jugoslavije 1991. godine, Zafranović se 1989. pridružio Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske.[19] Franjo Tuđman ga je napao zbog dokumentarca Krv i pepeo Jasenovca, a ubrzo nakon što je Hrvatska dobila nezavisnost, proglasio ga je „neprijateljem hrvatskog naroda“. Zafranović je bio primoran da napusti zemlju. Sa sobom je poneo svoj film o Andriji Artukoviću, koji je završio u egzilu kao lični utisak o ponovnom buđenju fašističke ideologije i nasilja u Hrvatskoj. Njegov Zalazak stoljeća / Testament L. Z. je, po rečima Dine Iordanove, „snažna optužnica prošlog i današnjeg hrvatskog nacionalizma“.[20] Godine 1995. seli se u Prag i radi za češku televiziju. Više od decenije kasnije vraća se u Zagreb da snimi svoju monumentalnu TV seriju o Josipu Brozu Titu, Tito – posljednji svjedoci testamenta (2011), u koprodukciji Hrvatske radiotelevizije.[21]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.