![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/d3/EU27-2007_European_Union_map.svg/langsh-640px-EU27-2007_European_Union_map.svg.png&w=640&q=50)
Lisabonski ugovor
From Wikipedia, the free encyclopedia
Lisabonski ugovor (također poznat kao Reformski ugovor) je međunarodni ugovor potpisan 13. decembra 2007. u Lisabonu. Službeni naziv Ugovora je ’Ugovor o izmjenama i dopunama Ugovora o stvaranju Evropske unije (Maastrichtski ugovor) i Ugovora o stvaranju Evropske ekonomske zajednice (EEZ) (Rimski ugovor)’.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/d3/EU27-2007_European_Union_map.svg/640px-EU27-2007_European_Union_map.svg.png)
Bilo je predviđeno da će proces ratifikacije Ugovora završiti 1. januara 2009, nakon čega je trebao stupiti na snagu. Ugovor je trebao zamijeniti Evropski ustav odbačen na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj 2005. godine.
Dana 12. juna 2008. ratifikacija Ugovora je odbačena na referendumu u Irskoj[1]. Na ponovljenom referendumu, održanom 2. oktobra 2009, pošto je Evropska unija napravila izvjesne ustupke Irskoj u vezi vojne neutralnosti, abortusa, poreskih stopa i broja komesara u Evropskoj komisiji, građani Irske sa 67,13% izjasnili su se za ratifikaciju sporazuma. Na referendum je ovog puta izašlo 58% građana.
10. oktobra 2009. poljski predsednik Leh Kačinski potpisao je Lisabonski ugovor u prisustvu funkcionera Evropske komisije i Evropskog parlamenta i pri tome naglasio kako je ovaj dogovor o reformi evropskih institucija veliki uspjeh i za Poljsku koja je uspjela ishoditi 13 od 14 ključnih pitanja u kojima su joj ostale članice izašle u susret. Poljska je tako postala 26. članica Unije koja je ratifikovala sporazum.
Češki predsjednik Vaclav Klaus prije ratifikacije ugovora je zatražio da se na tekst Lisabonskog ugovora doda klauzula u vezi sa Poveljom o osnovnim pravima kojom bi se njegova zemlja izuzela iz mogućih zahteva za povraćajem imovine protjeranim sudetskim Nijemcima i Mađarima poslije Drugog svjetskog rata[2]. Poslije višetjednih rasprava i kritike dodatnih zahtjeva češkog predsjednika, na konferenciji u Briselu 29. oktobra 2009, šefovi država i vlada Evropske unije su prihvatili uslov Češke[3]. Ugovoru je dodat odgovarajući amandman[4]. Poslije provjere češkog ustavnog suda, Češka kao zadnja članica Evropske unije, ratificira ugovor[5].