Kraljevina Pagan

Kraljevina Pagan (burmanski: , izgovor: , dosl. "Paganski period"; također poznata i kao Paganska dinastija i Pagansko Carstvo) bila je prva država koja je ujedinila područja koja će kasnije tvoriti suvremenu Burmu (Mianmar). Paganska 250-godišnja vladavina nad dolinom Irrawaddyja i okolnim područjima je omogućila uspon burmanskog jezika, kulture, širenje burmanskog etnosa u Gornjoj Burmi, kao i theravda budizma u Burmi i JJugoistočnoj Aziji.^[1]

ပုဂံခေတ် Kraljevina Pagan kraljevstvo ?   ?   ? 849–1297 ?   ?   ?   ? Položaj Pagana Pagansko Carstvo o. 1210. Pagansko Carstvo za vrijeme vladavine Sithua II. Burmese kronike također tvrde da je vladao i nad područjem Kengtung i Chiang Mai. Jezgra države prikazana tamnožuto, a periferna svjetložuto. Pagan je pripojio ključne luke Donje Burme u 13. vijeku. Glavni grad Pagan (Bagan) (849–1297) Jezik/ci burmanski, mon, oyu Religija theravada budizam, mahayana budizam, animizam Vlast monarhija President  - 1044–1078 Anawrahta  - 1084–1113 Kyansittha  - 1113–1167 Alaungsithu  - 1174–1211 Narapatisithu  - 1256–1287 Narathihapate Legislatura Hluttaw Historijska era srednji vijek  - osnivanje kraljevstva 23. decembar  - najraniji dokaz o postojanju burmanskog pisma 984 i 1035  - osnivanje Paganskog Carstva 1050-e–1060-e  - vrhunac Paganskog Carstva 1174–1250  - mongolske invazije 1277–1301  - završetak kraljevstva 17. decembar Stanovništvo  - o. 1210 est. 1,5 - 2 mil.  Valuta srebrni kyat

Kraljevina je nastala u 9. vijeku od malog naselja Pagan (Bagan) koga su Mranma plemena (Burmanci) stvorili nedugo nakon dolaska u dolinu Irrawaddy iz Kraljevine Nanzhao. Tokom sljedeća dva vijeka mala kneževina je postepeno rasla absorbirajući okolna područja sve dok 1050-ih i 1060-ih kralj Anawrahta nije stvorio Pagansko Carstvo, prvi politički entitet koji je držao cijelu dolinu Irrawady i okolono područje. Anawrahtini nasljednici su do kraja 12. vijeka proširili uticaj dalje na jug prema gornjem Malajskom poluotoku, barem do rijeke Salween na istok, ispod današnje kineske granice na sjeveru , te do sjevernog Arakana i visoravni Chin na zapadu.^[2][3] U 12. i 13. vijeku je Pagan uz Kmersko Carstvo bio vodeća država Jugoistočne Azije.^[4]

Burmanski jezik i kultura su počeli postepeno dominirati gornjom dolinom Irrawaddy, potisnuvši do kraja 12. vijeka pyu, mon i pali jezik. Theravada budizam se počeo širiti i po selima, iako su se dugo vremena nastavili štovati tantrički, mahayana, brahmanistički i animistički običaji. Paganski vladari su samo u području prijestolnice sagradili preko 10.000 budističkih hramova od kojih je do danas očuvano njih 2000. Bogataši su imali običaj donirati svoju zemlju u religijske svrhe.^[5]

Kraljevstvo je oslabilo sredinom 13. vijeka, a do 1280-ih je širenje zemljišta i religijskih institucija oslobođenog poreza onemogućilo vladare da nagrađuju dvorjane i vojnike. To je prouzročilo seriju unutrašnjih sukoba, ustanaka i invazija Arakanaca, Mona, Mongola i Shana. Stalne mongolske invazije (1277–1301) su uništile kraljevstvo 1287. Kolaps je slijedilo 250 godina političke fragmentacije koja će potrajati do 16. vijeka.^[6][7]

Izvori

1. Lieberman 2003: 88–123
2. Lieberman 2003: 90–91, 94
3. Aung-Thwin 1985: 197
4. Lieberman 2003: 24
5. Lieberman 2003: 92–97
6. Lieberman 2003: 119–120
7. Htin Aung 1967: 63–65

Literatura

• Aung-Thwin, Michael (1985). Pagan: The Origins of Modern Burma. Honolulu: University of Hawai'i Press. ISBN 0-8248-0960-2.
• Aung-Thwin, Michael (2005). The mists of Rāmañña: The Legend that was Lower Burma (illustrated izd.). Honolulu: University of Hawai'i Press. ISBN 9780824828868.
• Charney, Michael W. (2006). Powerful Learning: Buddhist Literati and the Throne in Burma's Last Dynasty, 1752–1885. Ann Arbor: University of Michigan.
• Cooler, Richard M. (2002). „The Art and Culture of Burma”. Northern Illinois University. Arhivirano iz originala na datum 2016-12-26. Pristupljeno 2013-02-12.
• Dijk, Wil O. (2006). Seventeenth-century Burma and the Dutch East India Company, 1634–1680 (illustrated izd.). Singapore: NUS Press. ISBN 9789971693046.
• Hall, D.G.E. (1960). Burma (3rd izd.). Hutchinson University Library. ISBN 978-1-4067-3503-1.
• Harvey, G. E. (1925). History of Burma: From the Earliest Times to 10 March 1824. London: Frank Cass & Co. Ltd.
• Htin Aung, Maung (1967). A History of Burma. New York and London: Cambridge University Press.
• Kala, U (1720) (Burmese). Maha Yazawin Gyi. 1–3 (2006, 4th printing izd.). Yangon: Ya-Pyei Publishing.
• Köllner, Helmut; Axel Bruns (1998). Myanmar (Burma) (illustrated izd.). Hunter Publishing. str. 255. ISBN 9783886184156.
• Kyaw Thet (1962) (Burmese). History of Burma. Yangon: Yangon University Press.
• Lieberman, Victor B. (2003). Strange Parallels: Southeast Asia in Global Context, c. 800–1830, volume 1, Integration on the Mainland. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-80496-7.
• Moore, Elizabeth H. (2007). Early Landscapes of Myanmar. Bangkok: River Books. ISBN 974-9863-31-3.
• Myint-U, Thant (2006). The River of Lost Footsteps—Histories of Burma. Farrar, Straus and Giroux. ISBN 978-0-374-16342-6.
• Ricklefs, M.C.; Bruce McFarland Lockhart, Albert Lau, Portia Reyes, Maitrii Aung-Thwin, Bruce Lockhart (2010). A New History of Southeast Asia. Palgrave Macmillan. str. 544. ISBN 978-0230212145.
• Royal Historical Commission of Burma (1829–1832) (Burmese). Hmannan Yazawin. 1–3 (2003 izd.). Yangon: Ministry of Information, Myanmar.
• Than Tun (December 1959). „History of Burma: A.D. 1300–1400”. Journal of Burma Research Society XLII (II).
• Than Tun (1964) (Burmese). Studies in Burmese History. 1. Yangon: Maha Dagon.
• Wicks, Robert S. (1992). Money, markets, and trade in early Southeast Asia: the development of indigenous monetary systems to AD 1400. SEAP Publications. ISBN 9780877277101.

21°10′20″N 94°51′37″E