Jeres u hrišćanstvu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Jeres (grč. αἵρεσις aíresis - izbor) u hrišćanstvu, a posebno u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi, označava sva mišljenja o verskim dogmama, koja se razlikuju od zvaničnog učenja crkve. U širem značenju, jeres je shvatanje u filozofiji, politici ili nauci, koje se razlikuje od službenog (vidi disident). Broj gledišta koja su tokom istorije okarakterisana kao jeretička je popriličan.
Heretik je čovek koji o verskim pitanjima drukčije misli, koji odstupa od "pravoverja". To može biti bilo ko čije poglede neko drugi ne voli ili žigoše.[1] Poznati heretici su najčešće ljudi istrajni u svom uverenju, koji se pre okreću protiv crkvenih vlasti nego odriču uverenja. Kako je Isusovo učenje odstupalo od zvaničnog toka jevrejske religije, on je također bio proglašen heretikom.[2]
Pored verskog sadržaja, jeretički pokreti u srednjem veku su često nosili zahteve proletarijata za duhovnim preporodom i društvenom pravdom, dovodeći u pitanje crkvenu i svetovnu vlast. Kršćanska hereza je često osuđivala društvene hijerarhije, privatno vlasništvo i akumulaciju bogatstva, i širila među ljudima egalitarno shvatanje društva. Mnogi heretici su delili ideal apostolskog siromaštva i želju za povratkom jednostavnom zadružnom životu, koji je odlikovao prvobitnu crkvu. Vođeni Evanđeljem, oni su podučavali kako Hrist nije imao nikakvo vlasništvo i da se crkva mora odreći svojih poseda.[3]
Bitan aspekat jeretičkih pokreta jeste visoki status koji su dodeljivali ženama. Žene su imale ista prava kao muškarci i mogle da uživaju u društvenom životu i slobodi kretanja, što u srednjem veku nigde drugde nisu mogle. U jeretičkim pokretima, katarima i valdenzima i drugim, žene su imale pravo da izvode obrede, da propovedaju, krste, pa čak i steknu sveštenički status. Žene su u istoriji jeresi bile zastupljene više no u jednom drugom aspektu srednjovekovnog života.[3] Sredinom XIV figura jeretika sve više poprima lik žene, pa su do početka XV veka glavna meta progona jeretika postale veštice.[3]
Crkva nikada imala blakonaklon stav prema slobodi izbora u pitanjima vere. Ona je vekovima osuđivala jeretike, šireći o njima zastrašujuće predstave. Već se i sama optužba za jeres pokazala kao moćno oružje, kojim je svaki neugodan protivnik mogao da bude uništen. Pejgels podseća da "istoriju pišu pobednici", te nije čudo što je pobednička strana definisala pojmove, nazivajući sebe »pravovernim«, a svoje protivnike »jereticima«.[1]