From Wikipedia, the free encyclopedia
Iliri je zbirno ime nadjenuto heterogenoj skupini plemena i plemenskih saveza tračko-ilirske grane indoeuropske etno-lingvističke porodice, nekad nastanjenih u područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora i južne Italije. Mišljenje Gustava Kossinne je bilo da su porijeklom iz Lužice u Njemačkoj odakle su došli na balkansko područje i izazvali seobu Grka c. 1,300. pne. Taj proces njihova doseljenja je značio kraj za brončanodobske zajednice.
Za ostale upotrebe, v. Iliri (razvrstavanje).
.svg)
Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, efektivno diskreditirajući prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju, željeznodobne skupine na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a periodične seobe nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, pra-Ilire, proto-Ilire i Ilire.[1]
Ilirska plemena su počela uspostavljati kompleksnije proto-državne tvorevine pod mediteranskim (pretežno Helenskim) utjecajima tek u kasno željezno doba. U organiziranoj državi, živjeli su u razdoblju od 390. pne. - 167. pne.. Poznato je oko 15 ilirskih vladara: prvi kralj Bardilis, Agron, kraljica Teuta, posljednji kralj Gencije i dr.
Grčka mitologija porijeklo Ilira daje u dvije verzije. Po prvoj, koju donosi Apolodor, znatno raširenijoj verziji, porijeklo Ilira se veže za mit o Zeusovoj otmici Evrope.[2] dovodi se u vezu sa zmijom, što prvi opaža Otto Gruppe. Njen brat Feničanin Kadmo naselio se među ilirsko pleme Enhelejce i oženio se Harmonijom koja mu je rodila sina Illyriosa kojega je odmah po rođenju obavila zmija i prenela mu svoju magičnu snagu. On će postati ilirski rodonačelnik. Zmija koja je obavila Illyriosa dovodi se u vezu s hetitskom zmijom Illurjakom. Ime Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu u religioznom životu Ilira.
U drugoj verziji, koju je u svojoj Ilirskoj knjizi znatno kasnije predstavio Apijan, Ilir (Illyrius) je sin kiklopa Polifema i Galatije (App. Ill. 2,). U ovoj verziji su objašnjena porijekla ne samo prvih ilirskih naroda, nego i svih onih naroda koja su kasnije došla u vezu sa Ilirima ili su ulazila pod teritoriju koju su Rimljani zvali Illyricum. lllyrius je imao šest sinova: Enchcleus, Autarius, Dardanus, Medus, Taulas i Perhebus, i kćerke, Parto, Daorto, Dasaro, i druge. Od njih su Autarijati, Dardanci, Taulanti, Enhelejci, Parteni, Dasareti, Daorsi. Autarius je imao sina Panoniusa (ili Paeon), a kasnije sinove Skordikusa i Tribalusa[3]. Dok se u prvoj generaciji Apijanove verzije nalaze eponimi nedvojbeno ilirskih naroda, već u sljedećoj generaciji imamo ubacivanje Panona, a u trećoj generaciji Ilirovih potomaka imamo Tribala i Skordiska, što predstavlja etabliranja Kelta na Balkanu.[4]
Značajno je napomenuti da je ilirsko etničko ime "Iliri" (Illyrioi) tvorevina grčkih trgovaca i njihovih pisaca u VI stoljeću pne, da bi opisali svoje ne-Helenske susjede na sjeverozapadu, (Illyrii proprie dicti), i najdalje do rijeke Drima. Tijekom III stoljeća ime se proširuje do obala Neretve, a u I stoljeću pne. i do rijeke Cetine, da bi ga nakon toga tada Rimljani proširili do Dunava, približno korespondirajući sa teritorijem Rimske provincije Ilirik (Illyricum). Oni su naprosto ime jednog manjeg plemena ili saveza plemena prenosili i na ostala njima slična plemena u unutrašnjosti Balkana. Iliri se dakle nisu pojavili kao gotova narodnosna grupacija plemena, nego su se formirali u procesu simbioze i asimilacije raznorodnih etničkih i kulturnih komponenata
Na osnovu svjedočanstava antičkih pisaca, autohtonih imena ilirskih plemena iz rimskoga doba, i arheoloških kultura željeznoga doba, danas se razlikuju distinktivne šire etničke zajednice Ilira: Japodi, Liburni, Dalmati, Desidijati, Ardijejci, i mnogi drugi.
Iliri se danas smatraju prastanovnicima zapadno- i centralno-balkanskog područja. Iliri se nisu libili baviti nikakvim poslovima. Kod njih susrećemo i stočarstvo i poljoprivredu, i lov i ribolov, a bavili su se i gusarstvom, kao i rudarstvom. Poznavali su i metalurgiju. Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu, na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim brončanim iglama. Optužuje ih se i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima.
Naselja. Naselja Ilira razlikuju se od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznate kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasivali bi obrambenim zidinama i kulama. Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema Strabonu, plemena poznata kao Dardanci, zemunice su građene ispod gnojnica, navodeći usput, da su se Dardanci prali svega dvaput u životu, na rođenju, i prilikom vjenčanja.
Izgled i odjeća. Što se tiče izgleda i nošnje Iliri su pripadali dolihokefalnom tipu, dok brahikefalni tip koji je bio jedino na području suvremene Albanije dokaz je da se albanska plemena pogrešno pripisuju Ilirima Brade su rijetko kada brijali. Odjeća se sastojala od bijele košulje koje su visjele sve do koljena i opasane oko pojasa i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsti kapa (japodske kape su identične ličkim kapama), a na nogama su nosili kožne opanke.
Zanatstvo. Iliri su bili vješti mnogim poslovima pa tako i u izradi zlatnog, srebrenog i brončanog nakita: narukvice, fibule, privjesaka, ogrlica, ukrasnih kopči i aplika. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalno posuđe, oblici im bili situla (vedro s poklopcem) i vedro. Sjekire su od kamena, bronce i željeza. Dlijeta su bila od bronce i željeza (dva tipa).
Poljoprivreda. Iliri su poznavali poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarki, kao što su grašak, leća i bob. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu, ovo posljednje je vjerojatno naučeno od susjednih Grka. U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili ralo, a ovo se odnosi i na škare. U Albaniji su ralo Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali dolaskom Rimljana. Već u mlađem Željeznom dobu Iliri poznaju pijuk, lopatu, grablje, srp, kosu i kosir, veći dio tog oruđa je od željeza. Prilikom pečenja kruha Iliri su se služili pekama. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuhanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili kutu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.
Stočarstvo i ribolov. Stočarstvo je također važno ilirsko zanimanje i to u svim krajevima, a u nekim i glavni izvor bogaćenja. Iliri su uzgajali svinje, ovce, koze, nešto manje goveda. Imali su i konje i pse. Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vršcima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak je luk i strijela. Plemena Dalmacije poznavala su i strelice s otrovnim vrškom, taj otrov nazivali su 'ninum', a dobivali su ga od otrova tamošnjih zmija. Ribolov također ima značajno mjesto u krajevima uz obalu i uz rijeke . Ribolov je za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska udica je od bronce, imali su i željezne osti i koštane harpune. U ribolovu su se služili i izdubenim čamcima (monoksil). Jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Uz obalu mora Iliri su se bavili i skupljanjem školjaka (dagnje i priljepci). Meke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod Histra služila kao amulet i ukras.
Rudarstvo. Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro. Kopanjem ruda služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda talila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoju njihove metalurgije podali su dospjeli Kelti. Sada Iliri raspolažu većim brojem alatki. U području Bosne Iliri su najviše obrađivali broncu. Srebro se obrađivalo tek na jugu njihova područja. Od 2. stoljeća nove ere stagnira proizvodnja zlata a sve se više proizvodi željezo. Rudarstvu treba ovdje pridodati da su Iliri znali dobivati i sol iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između Autarijata i Ardijeja. Da su Iliri bili razvijen narod govori i činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju bila potrebna temperatura od 650 °C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u Starije željezno doba.
Gusarstvo i trgovina. Gusarstvo je za Ilire bio jedan od oblika privređivanja,[5] kao i kod kasnijih hrvatskih Kačića. Iliri su imali malene brze brodice pogodne za brze napade na trgovačke italske brodove, pa i na same grčke gradove. Ovaj posao Ilirima je donosio lijepu korist. Premda su bili gusari, Iliri su se morali baviti i trgovinom, i trgovali su. Grcima su Iliri izvozili srebro, pšenicu (Grčko tlo je veoma nepogodno za poljoprivredu zbog manjka vode), kožu, peruniku i drugo. Od njih su uvozili keramiku, oružje i nakit.
Novac. Novac je uvijek vezan uz trgovinu. Daorsi i Labeati novac kuju od II st. pne. Peonci od IV st. pne.. Ilirski kralj Monunije, i njegov nasljednik Mitil, kao gospodari Dirahije (Epidaumn, današnji Drač), s pravima vrhovnog magistrata kuju dirahijske a ne ilirske novce. [6]. Nepoznati ilirski vladar ostavio je nekoliko stotina primjeraka novca, uglavnom od bronze, signiranih svojim imenom i vladarskom titulom, kovane u Skadru i na otoku Hvaru. [7]
Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se sastojao od 150-200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila obiteljima nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorijai broju članova plemena, a mogao je biti i određen organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje 'princeps'i, u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je 'praepositus'. Neki Iliri, prema Teopompu i Agatarhidu iz Knida, među Ilirima je bilo i ropstva, spominju se Ardijejci i Dardanci. Kod nekih plemena spominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.
Iliri su bili ratoboran narod, borbe su se vodile kako protiv susjeda, tako su plemena ratovala međusobno. Od njihovog oružja treba spomenuti zakrivljeni bodež ili kratki mač 'sica' (izgovor sika), on se možda razvio od zakrivljenog brončanog noža. Tu su još 'sibyna' ili 'sigyna', dugo željezno koplje, duga bojna sjekira, luk i strijela i kao obrambeno oružje su štitovi, brončani oklop i 'knemide' ili 'potkoljenice', te više tipova kaciga.
Od njihovog oružja treba spomenuti zakrivljeni bodež ili kratki mač 'sica (sika)' , koji se možda razvio od zakrivljenog brončanog noža. Tu su još 'sibyna' ili 'sigyna', dugo željezno koplje, duga bojna sjekira, luk i strijela. Kao obrambeno oružje su štitovi, brončani oklop domaće proizvodnje, i 'knemide' ili 'potkoljenice' grčke proizvodnje iskovane prema obliku noge.
Najčešći oblik grčke kacige na ilirskom prostoru u Jugoslaviji – poluloptasta kalota sa pravougaonim otvorom bez nosnog zaštitnika i trougano izrezanim paragnitidima – u stranoj literaturi se naziva ilirska kaciga, ili grčko-ilirski kako se naziva kod jugoslavenskih istoričara. Kaciga se pojavila u Grčkoj u VIII vijeku pne, a njena novija varijanta nađena je na 32 lokacije ilirskog područja, kada se više nije proizvodila u Grčkoj. Korintski tip kacige je iz VI vijeka, nađen je na tri lokacije. Ovaj tip kacige nema naglašenu kalotu sa gornje strane. Pronađena su i dva primjerka halkidskih kaciga.
Oružje je pronađeno na velikom broju arheoloških lokaliteta (Novo Mesto, Donja Dolina, Slavonska Požega, Imotski, Brač, Arheološka nalazišta na Glasincu|Glasinac, Nikšić, Budva, Kičevo, Tetovo,...) i datira se od VIII do V vijeka.[8]
Primorski Iliri bili su vješti pomorci i brodograditelji. Rimljani, a po svoj prilici i Grci primili su od njih mnoge vještine brodograditeljstva. Brodice lembos i liburna (liburnica navis) su bili lagani, brzi i velikih manevarskih sposobnosti. Lembos se spominje kao monorema (brod sa jednim redom vesala) i bio je prihvacen u vecini helenistickih flota sa odredjenim modifikacijama dok je liburna uvijek spominjana kao birema (dvoveslarka) i sa odredjenim modifikacijama, usvojena je u Rimske flote u razdoblju carstva. Najvještiji ilirski pomorci bili su uz Liburne i Ardijeji, Labeati, Daorsi i Picenti.
Većina plemena kod Ilira svoje pokojne pokapaju pod humkom zajedno s popudbinom, kao što su to radili Dezitijati. Mrtvaci su se ponekad spalili, pa je tek onda pepeo položen u grob. Humci su podizani od zemlje i kamena (tumuli), a u toku njegovog podizanja razbijala se lončarija. Tokom obreda ukopa plesali su se i pogrebni plesovi. Neki Iliri mrtve su sahranjivali ispod kuće. Kod Liburna mrtvaci su se pokapali u skvrčenom položaju.
Kod Ilira što se tiče religije, ona je mnogobožačka. Na sjeveru prevladava kult Sunca, na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih se neki javljaju samo lokalno. Kod Liburna: Anzotica, ona se podudara s rimskom Venerom, te božica Ica kojoj je podugnut spomenik u Plominu. Nadalje Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda. Identificira se s rimskim Neptunom. Armatus je bio lokalni bog rata. Nadalje bogovi: Terminus, zaštitnik meda; Tadenus, poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rhizon (danas Risan), bio je vjerojatno bog liječništva, Na jugu ilirskog područja javljaju se Dracon i Draccena, božanski zmijski par. Oko vrata Iliri su nosili amulete kako bi se zaštitili od zlog pogleda.
Ilirska kraljevina je pogrešan naziv države koja je postojala na Balkanskom poluostrvu u antičko doba. Od kraja V vijeka Makedonija je morala da računa kao ozbiljnim protivnicima sa plemenom koji su Grci nazivali Iliri, ali etnički i kulturološki ne pripadaju Ilirima. U to vrijeme nije bilo velike razlike u stepenu razvoja ova dva susjeda. Tek od kralja Filipa II Makedonija će napraviti ogroman iskorak u razvoju.[9]
Još u neolitu stanovnici jadranskog zaleđa su imale trgovačke veze sa Helenima i njihovim kolonijama u Južnoj Italiji i Siciliji, uvozeći pretežno keramiku, oružje i nakit. Te se veze nastavljaju i u bronzanom dobu, kada dolazi i do migracije pojedinih skupina protoilira u Italiju i Grčku. Uvezena roba se prenosi i u unutrašnjost Balkana. Među Ilire prodire i novčana privreda, pa dolazi do raslojavanja, odnosno do prvih elemenata državnosti.[10]
Prvi pomenuti ilirski vladar je Šira, dok je Bardilis prvi ilirski vladar nazvan "kralj Ilira", početkom IV stoljeća pne.[11]
Svi grčki izvori (Tukidid, Teopomp, Diodor) i dr, državu nazivaju Ilirija (grčki: Ἰλλυρία, latinski: Illyria). Današnji historičari, umjesto ilirska kraljevina i ilirski kralj, identifikuju ilirsku državu sa pojedinim plemenima za koje nije pouzdano da li su pripadali Ilirima, pa se koriste nazivi: Kraljevstvo Enhelejaca, Kraljevstvo Peonaca, Kraljevstvo Taulanata, Kraljevstvo Dardanaca i Kraljevstvo Ardijejaca.[9][12]
Istorija tzv. ilirske države i njenih kraljeva vezana je za 'ilirsko' – makedonske odnose. Krajem IV vijeka Aleksandar Makedonski, želeći obezbijediti sigurnost za Makedoniju pred svoje višegodišnje odsustvo u pohodu u Afriku i Aziju, ratovao je sa sjevernim susjedima sve do Dunava.[13] Time je htio obezbijediti sigurnost za Makedoniju pred svoje višegodišnje odsustvo u pohodu u Afriku i Aziju.[14] Aleksandar je, pored Tračana, Tribala i Geta pobijedio i Autarijate, Dardance i Taulante.
Prema Gustavu Zippelu (Cipel), osnivači ilirske ardijejske države su Ardijejci [15] Sredinom 3. st. pr. n. e. Ardijejci su se, za vrjeme Agronova oca Pleurata, s donje Neretve proširili prema jugoistoku, te u svoju proširenu državu uključili i plemena u svom susjedstvu (Daorse, Plereje, Dokleate, Labeate), a na krajnjem jugu i one Ilire što ih kasnije rimski pisci nazivaju Illyrii proprie dicti (Plinije, Mela), i druge. Ονο Zippelovo mišljenje o mlađoj ilirskoj državi, kao ardijejskoj tvorevini, zasnivalo se i na jednoj vijesti Dija Kasija, koji Agrona, osnivača mlađe ilirskog kraljevstva naziva „ardijejskim vladarom".[16].
Prvi sudar ilirske države i rimskog imperijalizma desio se nakon smrti kralja Agrona 231/230. god. p.n.e, za vrijeme Agronove udovice Teute, regentkinje pastorka Pinesa. Razlog je bio ilirsko gusarenje i pljačkanje grčkih i italskih gradova koje su već držali Rimljani. Teuta je bila poražena i te 229. god ilirska država nije postala rimska tributatna država ali je ušla u njenu interesnu sferu. Nakon toga, 219 Rimljani osvajaju ostrvo Hvar (drugi ilirski rat) i zadugo ostavljaju na miru Makedonce i Ilire jer su zauzeti borbama sa Kartaginom.
Kada je makedonski kralj Perzej započeo novu proturimsku akciju, u nju se uključio i ilirski kralj Gencije. Ovaj treći makedonski rat (ujedno i treći ilirski rat) završio se 168. god porazom i slomom Makedonije i Ilirije. Ilirska država je nestala, podijeljena na tri dijela, koji će postati zametak rimskog Ilirika. Nakon pobjede nad Gencijem, Lucije Anicije Galo je u Skadru sazvao 167. god. p. n. e. veliki sabor domorodačkih poglavara i predstavnika. Odlukom rimskog senata svi su oni ostali slobodni i immunes (oslobođeni poreza). Isti status su dobili i Daorsi, zato što su tokom borbe prešli na rimski stranu.
U odluci o miru ne spominju se Ardijejci. Poslije poraza od Rima u Trećem ilirskom ratu, godine 155. su se povukli prema ušću Neretve. [17] U godini 135. pne Rimljani su posljednji put porazili Ardijejce i Plereje, nakon njihovih novih gusarenja.
Nakon toga malo je spomena o Ardijejcima. Drevni historičari pišu kako su Ardijejci gotovo "izumrli", misleći na njihov nestanak kao gospodara istočne jadranske obale i Jadranskog mora. Moguće je i da su se asimilirali u druge kontinentalne ilirske zajednice. Oni preostali koji se nisu asimilirali i koji su zadržali ime Ardijejci, a za koje Plinije navodi da ih je ostalo svega 20 dekurija, prema Radoslavu Dodigu nastavili su živjeti na teritoriji današnjeg Podveležja kod Mostara.[18]
Nakon toga Rimljani započinju 156. god ratove sa Dalmatima, koji će sa dužim prekidima trajati 160 god. Rat se vodio u dolini Trebižata i na Imotskom i Duvanjskom polju. Završen je osvajanjem glavnog grada Delminija i odvođenjem dijela Dalmata u ropstvo.
U drugom dalmatskom ratu Rimljani 117. osvajaju Salonu i nanovo pustoše zemlju. Tada su i Liburni izgubili samostalnost i postali dio rimske imperije.
Do trećeg dalmatskog rata dolazi 78. god u kojem je Rimljanima trebalo dvije godine da ponovo ovladaju Salonom i primorjem.
Do četvrtog dalmatskog rata dolazi 51. god, u vrijeme Cezarevog prokunzulata Ilirijom. Dugogodišnji rat se završio 39. god novim rimskim osvanjem Salone, zajedničkim snagama Marka Antonija i Oktavijana. No, Rimljani su i dalje držali samo primorje. U to vrijeme osnovan je i rimski vojni logor Gračine na Humcu kod Ljubuškig.
Istočnojadranske ilirske oblasti su bile i jedino područje nad kojim je Oktavijan teorijski imao mandat, a koje su se jednim svojim dijelom neprijateljski držale prema njemu. Tokom 35. god. p. n. e. je pokrenuta velika Oktavijanova «ilirska» kampanja koja se odvijala u više faza i zahvatila je jedno široko područje od alpskih oblasti do dunavskih predjela. Bio je to skup niza operacija koje su izvođene protiv domorodačkih zajednica alpskog pojasa, zapadnog Balkana i zapadnog dijela panonskog bazena. U alpskom pojasu su vođene operacije protiv Salasa, Karna i keltskih Taurisca. Radi gusarstva vrlo surovo i oštro kažnjeni su Melitenjani (stanovnici Mljeta), Korkirani (stanovnici Korčule) kao i Liburni kojima su oduzeti brodovi.
Zatim su poraženi Japodi, Segestani, Kolapijani i Dalmati. U borbama je ranjen i Oktavijan pa je napustio bojište. Ekspanzija se nastavila kroz teritoriju današnje Bosne i Hercegovine prema srednjem Podunavlju. Na tom putu, bez borbe su potčinjena brojna plemena (sada u formi peregrinske civitas), koja su sa Rimskom državom sklopila ugovor (foedus iniquum) o regulisanju njihovih obaveza i prava u odnosu na centralnu i provincijsku rimsku vlast.[19]
Oktavijanove trupe su se u povratku kretale tokom rijeke Drine, u području jugozapadne Srbije, sjeverne Albanije i Crne Gore i stigle u Naronu.
Po državnom uređenju iz 27. god. p. n.e, osnovana je nova provincija Ilirik (odnosno njene kasnije izvedenice Gornji i Donji Ilirik) i predana senatu na upravljanje. Nakon samo jedne decenije, literarna i epigrafska izvorna građa potvrđuje postojanje dvije provincije - Dalmacija i Panonija. Nema nikakvih direktnih podataka o vremenu oficijelne disolucije, razlozima i procesu same separacije.
Mir je trajao do 16. god pne, kada počinju novi sukobi, ovaj put prvenstveno panonskih Ilira, koji nikako nisu mogli, kao slobodoljubivi narod, da prihvate organiziranu prisilu državne vlasti. Ustanak je ugušen.
Do posljednjeg sukoba Rimljana, pod vodstvom budućeg cara Tiberija, i Ilira pod vodstvom Batona, dolazi u periodu 6-9. god n.e, kada su učinjeni očajnički pokušaji da se izbjegne sudbina porobljenog naroda. Iste te godine, u razmaku od 15 dana, Germani su porazili Rimljane u Teutoburškoj šumi i zadržali samostalnost.[20] Iz troipogodišnjeg rata, Ilirik i njegove plemenske zajednice su izašle sa velikim razaranjima i pustošenjima te ljudskim i materijalnim gubicima. Neke procjene gubitaka u ljudstvu kod ustaničke mase iznosila su možda i preko 30 % (ubijeni, odvedeni u ropstvo, umrli uslijed neborbenih posljedica rata). Ovakvi veliki gubici nisu nikada više zabilježeni u historiji ratovanja na Zapadnom Balkanu. Infrastruktura Ilirika južno od Drave je bila uništena, uključujući i veliki broj naselja koja su zauvijek nestala.
Rimskom okupacijom dolazi do ograničene romanizacije i prihvatanja globalnog mediteranskog identiteta. Dolaskom Slavena u ove krajeve, vjerojatno se samo u planinskim krajevima sačuvalo stanovništvo izvorno Ilirskog roda.[21]
Proces formiranja plemena u najvećem dijelu sjeverozapadnog Balkana tekao je na sličan način i zato se mora računati sa određenim stepenom bliskosti među plemenskim skupinama ovog prostora (zajednički jezički i kulturni elementi, jače društveno-političke veze).[10] Samo tako može se objasniti zajedničko ime kojim si Grci sve susjedne populacije sjeverno od Epira i Makedonije nazvali zajedničkim imenom Iliri.[22] Naziv Tliri je nekada bilo ime samo jednog naroda koji je zauzimao mali i tačno određeni dio južne jadranske obale, oko Skadarskog jezera, sa obe strane crnogorsko-albanske granice. To ime do Dunava će prošriti Rimljani tokom svojih imperijalističkih osvajanja.
Ilirska teritorija na početku bronzanog doba se protezala približno od Krasa i rijeke Raša na zapadu do srednjeg Balkana omeđenog dolinom Drine na istoku. Južna granica je obala Jadranskog mora sa dijelovima južne Italije i porječje rijeke Drim Albaniji dok je na sjeveru to rijeka Sava. Na tom prostoru razvoj je tekao pod različim historijskim, geografskim, ekonomskim i kulturnim uslovima, pa je na kraju željeznog doba, u vrijeme rimske okupacije bio poznat veliki broj ilirskih plemana. U današnjoj historiografiji se plemena svrstavaju u nekoliko grupacija u kojima su više srodna plemena. Iliri u širem pojmu imena koji ne odgovaraju današnjem kulturno-etničkom poimanju Ilira u užem smislu:
Procesom integracija u kasnom bronzanom dobu počele su se stvarati velike plemenske zajednice Dalmata, Autarijata, Labeata, Taulanata i sl. Dalje njihovo objedinjavanje (neprekinuti kontinuitet), početkom IV stoljeća dovesti će do formiranja državne organizacije, kraljevstva sa nasljednom dinastijom, a to je već potpuna asimilacija.[23]
Istorijski procesi dovesti će i do obrnutih procesa. Danas se svi slažu da Panonci nisu Iliri, jer je njihov razvoj od XIII vijeka pne, bio pod okriljem Kulture polja sa urnama. Ilirsko-italska plemena su se vremenom asimilirali sa plemenima Apeninskog poluostrva. Venete i Histre neki dokazano pogrešno svrstavaju u Ilire.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
.jpg)
