Grčki jezik
From Wikipedia, the free encyclopedia
Grčki jezik (grč. Ελληνικά [Ellini’ka]) je indoevropski jezik koji se sreće već oko XIV veka pne. u kritskim zapisima poznatim kao linear B. Mikenski grčki ovog perioda se razlikuje od kasnijeg klasičnog ili antičkog grčkog iz VIII veka pne. i kasnije, kada su tekstovi već zapisivani grčkim alfabetom.
Grčki jezik Ελληνικά | |
---|---|
Govori se u: | Grčka, Kipar, Albanija, okolne teritorije i druge države |
Ukupno govornika: | 12 miliona[1] |
Genetička podela: |
Indoevropski jeziciGrčki |
Zvanični status | |
Zvanični jezik u: | Grčka, Kipar |
Jezik reguliše: | ? |
Jezički kodovi | |
ISO 639-1 | el |
ISO 639-2(B) | gre |
ISO 639-2(T) | ell |
SIL | GRK |
Savremeni grčki je živi jezik i jedan od najbogatijih jezika današnjice, sa fondom od preko 600,000 reči. Neki stručnjaci prenaglašavaju njegovu sličnost sa hiljadama godina starijim klasičnim grčkim. Razumevanje između ova dva jezika je stvar rasprave. Jezik iz helenskog i vizantijskog perioda je mnogo bliži savremenom grčkom. U periodu od 1834. do 1976. pritisak je vršen da se u zvaničnoj upotrebi koristi katarevusa (gr. Καθαρεύουσα [katha’revusa]), 'puristički' jezik kojim su zanemarivani vekovi prirodnih lingvističkih promena i kojim se želelo vratiti grčki na klasični oblik. Ovaj oblik je bio prisutan u zvaničnim dokumentima, kao i u štampanom obliku, ali svakodnevni govor grka je bio drugačiji. On je napokon prihvaćen kao zvanični jezik 1976. i poznat je kao dimotiki (gr. Δημοτική [Dimoti’ki]). Ipak, mnoge reči su ostale neizmenjene tokom vekova i ušle su i u druge jezike. Tipični primeri ovakvih reči su astornomija, demokratija, antropologija, teatar...