![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/83/Razvoj_bogumilstva.jpg/640px-Razvoj_bogumilstva.jpg&w=640&q=50)
Bogumili
From Wikipedia, the free encyclopedia
Bogumili (stariji oblik: bogomili) su bili pristalice hrišćanskog učenja koje se razvijalo od X do XV veka među Slovenima na Balkanu. Pretpostavljeni osnivač učenja, pop Bogomil, je propovedao u Makedoniji sredinom 10. veka. Zalagali su se za povratak izvornom hrišćanstvu,[1] odbacujući crkvenu hijerarhiju, vlast i nasilje, u ime "evanđeoskog ravenstva".[2] Glavna politička tendencija bogomilstva je bila otpor vizantijskoj državnoj i crkvenoj vlasti, što je pomoglo da se pokret brzo raširi među balkanskim Slovenima.[3]
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/83/Razvoj_bogumilstva.jpg/640px-Razvoj_bogumilstva.jpg)
Bogumilstvo se iz Makedonije i Bugarske proširilo Vizantijskim carstvom, Kijevskom Rusijom, Srbijom, Bosnom, Dalmacijom, Italijom i Francuskom, a u manjoj meri i drugim zemljama zapadne Evrope, stigavši čak do Britanskih ostrva.[4][5] Početkom 13. veka, hrišćanske zajednice Evrope, koje su obuhvatale pavlićane i bogumile na istoku i katare na zapadu, bile su povezane u mrežu koja se protezala od Crnog mora do Atlantskog okeana.[6] Vladajuća crkva, kako istočna, tako i zapadna, žestoko je gonila bogomile. U tu svrhu je sazvano više sabora na kojima sa oni proglašeni jereticima, spaljivane su knjige i ljudi, a pokrenuto je i nekoliko vojnih pohoda.
Danas oko bogumila postoje mnoge kontroverze – od osporavanja njihovog postojanja, do prisvajanja njihovog nasleđa. Neki autori bogumilstvo posmatraju kao reformsku struju unutar vizantijskog pravoslavlja[3], a neki ih smatraju čak i prethodnicom velike reformacije zapadne crkve.[7] Često se smatra da su stećci, srednjovekovni nadgrobni spomenici, ostaci bogumilske kulture. Postoji i teza o masovnom prelasku bogumila na islam, koju uglavnom zastupaju bošnjački autori.[8]