From Wikipedia, the free encyclopedia
Blade Runner (sh. Istrebljivač) je američki distopijski SF film noir iz 1982. koji je režirao Ridley Scott a u kojemu glavne uloge tumače Harrison Ford, Rutger Hauer, Sean Young, Daryl Hannah, Edward James Olmos i M. Emmet Walsh. Scenarij, koji su napisali Hampton Fancher i David Peoples, se labavo temelji na SF romanu Sanjaju li androidi električne ovce? iz 1968. koji je napisao Philip K. Dick.
| Blade Runner | |||
|---|---|---|---|
 kino poster | |||
| Režija | Ridley Scott | ||
| Producent | Michael Deeley | ||
| Scenario | Hampton Fancher David Peoples sinopsis: Philip K. Dick | ||
| Predložak | Do Androids Dream of Electric Sheep? | ||
| Uloge | Harrison Ford Rutger Hauer Sean Young Daryl Hannah Edward James Olmos M. Emmet Walsh | ||
| Muzika | Vangelis | ||
| Fotografija | Jordan Cronenweth | ||
| Montaža | Terry Rawlings Marsha Nakashima | ||
| Distribucija | Warner Bros. | ||
| Datum(i) premijere | 25. 6. 1982
| ||
| Trajanje | Kino verzija: 116 min. Redateljeva verzija: 117 min. | ||
| Zemlja |  Sjedinjene Države | ||
| Jezik | engleski | ||
| Budžet | $28.000.000 | ||
| Kronologija | |||
| |||
| |||
Film prikazuje distopijski Los Angeles 2019. u kojemu su replikanti, organski roboti stvoreni genetskim inženjeringom, potpuno slični običnim ljudima. Njihova upotreba je zabranjena na Zemlji te se replikanti koriste za opasne i riskantne poslove u svemirskom istraživanju. Radnja se odvija oko skupine nekoliko tih replikanata koji su pobjegli te se skrivaju u Los Angelesu, te ih posebna policija zvana "Blade Runner" mora uloviti, a među njima je i iskusni Rick Deckard (Harrison Ford).
Blade Runner je isprva izazvao podvojene reakcije kritike: neki su zamjerali ritmu priče dok su drugi uživali u složenosti tematike. Film je slabo prošao u američkim kinima, ali je s vremenom stekao kultni status.[1] Hvaljen je zbog produkcijskog dizajna, budućnosti koja se stalno ispravlja,[2] te ostaje vodeći primjer žanra neo-noir. Doveo je i do slave ostvarenja autora Philipa K. Dicka te je Hollywood kasnije snimio nekoliko filmova po njegovim pričama i romanima.[3] Ridley Scott smatra Blade Runnera svojim "vjerojatno najpotpunijim i najosobnijim filmom".[4][5] 1993., Državni filmski registar je izabrao film za očuvanje zbog "kulturnog, povijesnog ili estetskog značaja".
Postoji sveukupno sedam verzija filma na raznim tržištima zbog kontroverznih promjena koje su filmski producenti napravili prije premijere filma. Požurena redateljeva verzija je objavljena 1992. nakon snažnog odjeka publike tijekom projekcije.[6] Godine 2007. Warner Bros. je objavio Konačnu verziju (Final Cut) filma tijekom 25. obljetnice premijere, a koja je jedina pri kojoj je Scott imao potpunu umjetničku slobodu[7] te je prikazana u izdvojenim kino dvoranama i objavljena na DVD-u, HD DVD-u i Blue-rayju.[8]
Los Angeles, 2019. Grad je prenapučen i prljav. Na drugim planetima se formiraju kolonije tzv. "replikanata", androida koji su stvoreni od korporacije Tyrell na sliku i priliku ljudi i koji s vremenom razvijaju vlastite osjećaje, pa su stoga programirani da žive samo 4 godine. Replikanti su snažniji od ljudi te im je ugrađena lažna memorija na djetinjstvo kako bi ostali duševno uravnoteženi i u blaženom neznanju mislili da su pravi ljudi. Njima je zabranjeno stupiti nogom na Zemlju te stoga postoji posebna policijska organizacija, Blade Runner, koja likvidira odmetničke replikante. U toj organizaciji radi i Rick Deckard, koji dobije zadatak likvidirati par replikanata koji su sletjeli u grad i ubili par ljudi, a koje predvodi Roy Batty.
Tijekom svojeg istraživanja Deckard se zaljubi u replikanticu Rachael te počnje sumnjati u svoju misiju. U međuvremenu odbjegli replikanti upadaju u Tyrell korporaciju i zahtjevaju od svojeg stvoritelja znanstvenika da im produži život i objasni njihovu egzistenciju. No on to ne može, pa ga oni ubiju. Deckard ubija dva replikanta, Rachael trećeg. Na kraju Deckard i Roy upadnu u dramatičan dvoboj. Roy pobijedi, ali spasi Deckardov život prije nego što je njegovo vrijeme isteklo i ispusti goluba prije nego što umre. To iznenadi Deckarda koji stekne veliko poštovanje prema njemu te pobjegne sa Rachael živjeti u prirodu; (u "redateljskoj verziji" film završava otvoreno, kako Deckard i Rachael ulaze u dizalo, te kako Deckard pronalazi origami jednoroga svojeg kolege zbog čega se zapita da li je i on replikant pošto je te noći sanjao o jednorogu).
 |
 |
 | ||
Glavni glumci: Harrison Ford (lijevo), Sean Young (sredina), Daryl Hannah (desno) | ||||
Harrison Ford kao Rick Deckard - pronalazak glavne uloge za ispostavilo se kao težak zadatak. Scenarist Hampton Fancher je zamislio da Robert Mitchum igra Deckarda te napisao dijaloge lika sa njim na umu.[9] Redatelj Ridley Scott i filmski producenti su proveli mjesece u sastancima i rasprava o ulozi sa Dustinom Hoffmanom, koji je naposljetku odustao zbog kreativnih razlika u priči.[9] Harrison Ford je na kraju izabran zbog nekoliko razloga, između ostalog i zbog nastupa u serijalu Ratovi zvijezda, osobnog sviđanja priče Blade Runnera te zbog preporuke Stevena Spielberga koji je upravo završavao snimanje filma Otimači izgubljenog kovčega s njim.[9] Prema produkcijskim dokumentima, postojao je dugi popis mogućih kandidata za ulogu, a među njima su bili i Gene Hackman, Sean Connery, Jack Nicholson, Paul Newman, Clint Eastwood, Tommy Lee Jones, Arnold Schwarzenegger, Al Pacino i Burt Reynolds.[9]
Nakon uspjeha u filmskom serijalu Ratovi zvijezda, Ford je tražio ulogu sa dramskom dubinom. Ipak, prema intervjuu iz 1992., Ford je izjavio: "Blade Runner nije jedan od mojih najdražih filmova. Često sam se svađao sa Ridleyjom."[10] Izuzev razmirica s njim, Ford je mrzio i naraciju filma: "Kada smo počeli snimanje, svi smo se složili da je jedina ispravna verzija filma ona bez naracije. Bila je to prokleta noćna mora. Smatrao sam da je film funkcionirao bez naracije. Ali sada sam bio zaglavljen sa snimanjem iste. I bio sam pod ugovorom da moram snimiti naraciju za ljude koji nisu predstavljali redateljeve interese."[11] "Išao sam u studio vrišteći kako bi to snimio."[12]
2006., na upit "Tko je najveći bol u guzici s kojim ste ikada radili?", Scott je odgovorio: "To mora biti Harrison... oprostit će mi jer se sada slažem s njim. Sada je postao šarmantan. Ali on puno zna, i to je problem. Kada smo zajedno radili to je bio moj prvi veliki film i ja sam bio novi klinac u četvrti. Ali snimili smo dobar film."[13] Ford je za Scotta 2000. rekao: "Divim se njegovom radu. Svađali smo se tu i tamo, ali to je sada iza nas."[14] O snimanju filma, Ford je rekao: "Ono čega se najviše sjećam kada gledam Blade Runnera nisu 50 noći snimanja po kiši, već naracija...Morao sam raditi za te klaune koji su stalno dopisivali jednu lošu naraciju nakon druge."[15]
Daryl Hannah i Sean Young kao Pris i Rachael.[16] Pronaći glumice za te dvije uloge se također ispostavilo kao teška zadaća. Dugačke audicije su se snimale u kojima je Morgan Paull igrao Deckarda, koji je kasnije dobio ulogu Deckardova kolege, lovca na glave, upravo zbog tih audicija.[9] Nina Axelrod je došla na audiciju za Rachael zbog Paullove preporuke.[9] Stacey Nelkin je iskušala audiciju za Pris ali je dobila drugu ulogu, koja je pak izbačena iz priče prije snimanja.[9] Young je izabrana da glumi Rachael, Tyrellovu pomoćnicu, replikanticu sa sjećanjima koja pripadaju Tyrellovoj nećakinji. Hannah je igrala Pris, replikanticu zaduženu "za temeljna zadovoljstva", a razvoj njenog odnosa sa Royjom Battyjom je prikazan kao simbol čovječnosti replikanata.
Rutger Hauer kao Roy Batty - nasilni, ali razumni vođa replikanata.[17] Scott je dao ulogu Haueru nakon što se susreo s njim, zahvaljujući Hauerovoj ulozi u filmovima Paula Verhoevena Katie Tippel, Soldier of Orange i Turkish Delight).[9] Philip K. Dick je hvalio odabir tog glumca i izjavio da je Hauer "savršeni Batty — hladan, arijevski, savršen".[18] Hauer je izjavio da mu je to najdraži film koji je snimio: "Blade Runner ne treba objašenjenje. Jednostavno jest. Najbolji je. Nema ničega poput njega. Biti dio pravog remek-djela koje je promijenilo razmišljanje svijeta je jednostavno sjajno."[19]
Edward James Olmos kao Gaff je koristio različite etničke skupine kako bi stvorio fiktivni gradski žargon koji njegov lik koristi u filmu.[20] Njegov razgovor sa Deckardom u restoranu rezanaca je dijelom mješavina mađarskog jezika i znači: "Sranje! Nema šanse. Ti si Blade... Blade Runner."[20] M. Emmet Walsh kao Bryant, policijski veteran koji je tipičan za film noir žanr. Joe Turkel kao Dr. Eldon Tyrell, korporativni mogul koji je izgradio cijelo carstvo genetski manipuliranih ljudskih robova. William Sanderson kao J. F. Sebastian, tihi i usamljeni genij koji simpatizira sa replikantima koje vidi kao pratioce,[21] i dijeli njihov kratki životni vijek jer ima "Metuzalemov sindrom", genetsku bolest od koje ubrzano stari.[22] Joe Pantoliano je razmatran za ulogu.[23]
Brion James kao Leon Kowalski, replikant koji glumi inžinjera za otpad; upuca Blade Runnera kako bi pobjegao, čime se otkriva prijetnja. Joanna Cassidy kao ubojita replikantica Zhora. Morgan Paull kao Holden, Blade Runner koji prvotno dobiva zadatak. James Hong kao Hannibal Chew, stariji azijski genetičar koji razvija umjetne oči. Hy Pyke kao vlasnik krčme Taffey Lewis, uloga koja je snimljena u jednom kadru, što je netipično za Scotta koji zbog perfekcionizma snima kadrove katkad i sa dvoznamenkastim brojevima.[24]
Nakon što je Philip K. Dick objavio roman Sanjaju li androidi električne ovce? 1968., počeo se razvijati interes za ekranizacijom istog. Redatelj Martin Scorsese je bio zainteresiran za roman, ali nikada nije pokušao otkupiti prava.[25] Producent Herb Jaffe je otkupio roman u ranim 1970-ima, ali je Dick bio razočaran scenarijem koji je napisao Herbov sin Robert: "Jaffeov scenarij je bio grozan... Robert je slatio u Santa Anu kako bi raspravljali o projektu. Prva stvar koju sam ga upitao kada je sišao sa aviona bila je, 'Da te istučem ovdje na aerodromu ili da te istučem u mojem stanu?'"[26]
Scenarij kojeg je napisao Hampton Fancher je dovršen 1977.[27] Producent Michael Deeley je iskazao interes za scenarij te je uvjerio Ridleyja Scotta da ga snimi. Scott je isprva odbio projekt, ali nakon što je odustao od produkcije filma Dina, odlučio se za brži projekt kako bi skrenuo um od smrti starijeg brata koji je nedavno umro.[28] Priključio se projektu 21.2. 1980., te uspio podići proračun sa 13 milijuna $ na $15 milijuna $ od produkcijske kuće Filmways. Fancherov scenarij se odvijao više na ekološke probleme a manje na teme čovječnosti i duhovnosti, koja su bile prisutne u romanu, te je Scott htio promjene. Fancher je dobio ideju za naslov od filmskog scenarija za neuspjelu adaptaciju romana Alana E. Noursea, The Bladerunner iz 1974. Scottu se svidio naslov, te je Deeley otkupio prava za isti. Na kraju je David Peoples unajmljen da prepravi scenarij dok je Fancher napustio projekt zbog razmirica 21.12. 1980., iako se kasnije vratio da doprinese zaokruživanju priče.[29]
Iako su investirali 2,5 milijuna $ u pretprodukciju,[30] kada se približio početak snimanja, producenti Filmwaysa su uskratili financijsku potporu. Za samo deset dana, Deeley je osigurao 21,5 milijuna $ zahvaljujući trostrukom dogovoru sa poduzećem The Ladd Company (putem Warner Bros.), hongkonškog producenta Sir Run Run Shawa i poduzećem Tandem Productions.[31]
Philip K. Dick se požalio što ga nitko nije obavijestio o filmskoj produkciji Blade Runnera, što je izazvalo sumnjičavost Hollywooda.[32] Iako je Dick umro par tjedana prije puštanja filma u kino distribuciju, bio je zadovoljan novim scenarijem, te sa 20-minutnom pokusnom projekcijom u kojoj su prikazani specijalni efekti kada je pozvan u studio. Dick je Scottu rekao da je svijet stvoren u filmu izgledao točno onako kako ga je zamislio.[18] Smatrao je da se novi scnearij i njegov vlastiti roman savršeno upotpunjuju.[33]
Blade Runner ima nekoliko sličnosti sa Metropolisom Fritza Langa, kao što su urbano izgrađeni okoliš, u kojemu bogati žive doslovno iznad radnika, u kojem dominira ogromna zgrada – toranj Stadtkrone u Metropolisu i zgrada Tyrell u Blade Runneru. David Dryer, koji je nadgledao specijalne efekte, je koristio fotografije iz Metropolisa kada je stvarao kadrove minijatura zgrada u Blade Runneru[34]
Ridley Scott navodi da su ga slika Nighthawks Edwarda Hoppera i francuski SF časopis za stripove Métal Hurlant [Heavy Metal], za koji je doprinosio i Moebius, nadahnuli za stilski ugođaj filma.[35] Tvrdio je da mu je nadahnuće bio i pejzaž "Hong Kong tijekom vrlo lošeg dana"[36] te industrijski krajolik njegovog doma na sjeveru Engleske.[37] Scott je unajmio Syda Meada kako bi bio konceptualni umjetnik, a koji je također nalazio nadahnuće u Métal Hurlantu.[38] Moebius je dobio ponudu pomagati u pretprodukciji Blade Runnera, ali je odbio kako bi radio na animiranom filmu Les Maîtres du temps Renea Lalouxa - odluka koju je kasnije požalio.[39] Lawrence G. Paull (produkcijski dizajner) i David Snyder (umjetnički redatelj) su nacrtali Scottove skice. Douglas Trumbull i Richard Yuricich su nadgledali specijalne efekte za film. Snimanje je počelo 9. 3. 1981., i završilo četiri mjeseca kasnije.[40]
Film se uveliko oslanja na tradiciju film noira: tu je femme fatale; naracija protagonista (iako je izbačena u kasnijim verzijama); mračna fotografija koja se igra sa sjenama te upitni moralni pogled junaka – u ovom slučaju, produžen kako bi uključio razmišljanje o prirodi njegove vlastite čovječnosti.[41] Tematski uključuje filozofiju religije i moralne implikacije vladavine čovjeka te genetskog inženjeringa u konterkstu klasične grčke drame i samoponosa.[42] Zatim uključuje neke biblijske slike, kao što je Noin potop,[43] i književne izvore, kao što je Frankenstein.[44] Tema o smrtnosti se suptilno preispituje u igri šaha između Roya i Tyrella.[45]
Blade Runner razmišlja o implikacijama utjecaja tehnologije na okoliš i društvo tako što poseže sa prošlosti, upotrebljavajući književnost, religiozne simbole, klasične dramske teme i film noir. Ova tenzija između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti se zrcali u naknadno ispravljenoj budućnosti Blade Runnera, koji ima visoku tehnologiju na nekim mjestima, ali pokazuje znakove propadanja drugdje. Scott je 2002. izjavio da je film "iznimno mračan, i doslovno i metaforički, sa neobično mazohističkim ugođajima". Scottu se svidjela ideja o "istraživanju boli" pošto je nedavno njegov brat umro od raka kože. Rekao je: "Kada je bio bolestan, posjetio bi ga u Londonu, a to je bilo iznimno traumatično za mene."[5]
U filmu se osjeti i paranoja: moć korporacija je iza svakog ugla, policija se čini sveprisutna a istražuje se i posljedica velike biomedicinske moći nad individualcima - osobito posljedica za replikante i njihovo umjetno, ugrađeno sjećanje. Prirodni život je također odsutan te su prisutne jedino umjetne životinje. Ova pozadina objašnjava često spominjanje migracije ljudi prema vanzemaljskim svijetovima.[46] Distopijske teme predstavljaju rani primjer tzv. cyberpunk žanra na filmu. Oči su česti motiv, kao i manipulirane slike, zbog čega se postavlja pitanje stvarnosti i sposobnosti točnog percipiranja svijeta oko ljudi.[47][48][49]
Ti tematski elementi daju atmosferu nesigurnosti za središnju temu priče, istraživanja čovječanstva. Kako bi otkrili replikante, lovci na glave provode testove empatije, sa nekoliko pitanja o postupanju sa životinjama - naizgled temeljni indikator nečije "ljudskosti". Replikanti iskazuju brigu za drugoga što je u suprotnosti sa ljudskim likovima kojima amnjka empatija, a mase na ulici su hladne i neosobne. Film na kraju postavlja pitanje i je li i sam Deckard čovjek, te tjera publiku da još jednom procijeni što to znači biti ljudsko biće.[50]
Od premijere filma, odvija se žestoka rasprava o tome da li je Deckard i sam replikant ili nije.[51] I Michael Deeley i Harrison Ford su htjeli da Deckard bude čovjek dok je Hampton Fancher više volio dvosmislenost.[52] Ridley Scott je potvrdio da je u njegovoj viziji Deckard doista replikant.[53] Izjavio je: "U cjelokupnom kontekstu priče, bez obzira da li je tako u knjizi ili ne, imati Deckarda kao replikanta je jedino razumno rješenje."[54]
Deckardova sekvenca sna o jednorogu, koja je ubačena u redateljovoj verziji, se poklapa sa Gaffovim zadnjim poklonom, origami jednorogom, što neki tumače indicijom da je Deckard replikant i da je Gaff imao znanje o Deckardovom umjetnom sjećanju.[44][55] Drugi to pak osporavaju i navode da te slike zapravo pokazuju da svi likovi, bili replikanti ili ljudi, dijele iste snove i srodnost,[56] ili da je odsutnost definitvnog odgovora ključno za glavnu temu priče.[57] Dvosmislenost i nesigurnost u filmu su dozvolili publici da razvije vlastite perspektive.[58]
Blade Runner je pušten u distribuciju 25.6. 1982. u 1.290 kino dvorana. Producent Alan Ladd, Jr. je izabrao taj datum jer je njegovi prethodni najkomercijalniji filmovi (Ratovi zvijezda i Alien) imali slične datume premijere (25.5.) 1977. i 1979., te je smatrao da je taj datum njegov "sretni dan".[59] Usprkos tome, zarada u prvom tjednu bila je razočaravajuća - samo 6,15 milijuna $.[60] Sveukupno je zaradio 27,58 milijuna $ tijekom 1982. godine.[61] Značajan čimbenik u komercijalnom neuspjehu filma - u odnosu na njegov veliki proračun - bilo je to što se pojavio u isto vrijeme kada i drugi SF filmovi u američkim kinima, kao što su Stvor, Zvjezdane staze II: Osveta Khana i E.T., koji je tada dominirao na blagajnama.[62]
Prilikom premijere, kritičari su bili podvojenih mišljenja: neki su smatrali da je priča bila sporedna u odnosu na produkcijski dizajn i specijalne efekte dok su drugi hvalili složenost priče i predviđali da će proći test vremena.[63]
Američki kritičari su uglavnom prigovarali sporom ritmu priče;[64] Sheila Benson je za Los Angeles Times prozvala film "Blade Crawler [Puzajući Blade]", dok je Pat Berman za The State i Columbia Record rekao da se radi o "SF pornografiji".[65] Pauline Kael je zapisala da "zbog iznimnih dizajna grada Blade Runner ima svoj vlastiti izgled, te je vizionarski SF film kojeg se ne može ignorirati - ima svoje mjesto u filmskoj povijesti", ali da "nije dovoljno obrađen u ljudskim pojmovima".[66] Roger Ebert je hvalio izgled i izvornog Blade Runnera i redateljeve verzije, te ga pohvalio zbog tog razloga; ipak, smatrao je da je ljudska priča klišeizirana i pomalo tanka.[17] 2007., prilikom objave Konačnog reza, Ebert je donekle revidirao svoje mišljenje te ga stavio na svoj popis "Velikih filmova", pri čemu je zabilježio: "Uvjeren sam da moji problemi u prošlosti sa Blade Runnerom predstavljaju pogrešku u mojem vlastitom okusu i mašti, ali ako je film bio savršen, zašto je Sir Ridley nastavljao dotjerivati ga?"[67] Arsen Oremović je filmu dao tri od četiri 'kritičarska prsta': "Raskošnog vizualnog identiteta, koji je oduvijek bio zaštitni znak filmova Ridleyja Scotta, Istrebljivač je film upečatljivih kontrasta: hladan i otuđen svijet budućnosti postaje poprištem Deckardove intenzivne emocionalne veze, bezosjećajni replikanti ubijaju jer žele steći ono što je ljudima najsvojstvenije - osjećaje - i prizore kaotičnoga grada prekrivaju sjetni zvuci saksofona iz izvrsne Vangelisove glazbene podloge".[68] Blade Runner ima 91% pozitivnih recenzija na websiteu Rotten Tomatoes.[69] Sažetak websitea navodi: "Krivo shvaćen kada se prvi puta pojavio, utjecaj tajnovitog, neo-noir filma Blade Runner se pojačao s vremenom. Vizualno izvanredno, bolno ljudsko SF remek-djelo."[69]
Filmski leksikon navodi sljedeće o filmu:
| “ | Ključni fabularni i tematski interes filma – samosvijest određena odnosom pojedinca spram svojeg unutarnjeg života, u distopijskom svijetu u kojemu se sve odvija noću, u mraku ili polumraku, uz neprestanu kiselu kišu predočena je oprekom interijera koji sugeriraju odsutnost i nepregledne prisutnosti raznorodnog mnoštva, koja tvori izvanjski svijet. Presudna dramaturška uloga prostora i scenografije, kao nositelja značenja, naglašena je redukcijom i nefunkcionalnošću fabularnog razvoja. Već Deckardovo ime upućuje na kartezijanske implikacije pitanja koje postavlja u vezi s Rachel, replikantice koja misli da je čovjek: »Kako može ne znati što je?« Deckardova neučinkovitost na fabularnoj razini odražava upitnu uspješnost njegove introspektivne potrage, a činjenica da mu je život na kraju darovan upućuje da je tako moglo biti i na početku. Opisi, sjećanja i kodovi komunikacije nužno ovise o zajedničkim obrascima značenja, koji mogu biti naučeni, ali i mehanički usađeni, kao što pokazuje Roy Batty, nesvjestan da opisuje svoje doživljaje, stihovima iz Blakeove poeme "Amerika", odnosno Gaffov papirnati jednorog kao uznemirujući citat Deckardova sna o mitskom biću. Sjećanja su bez izuzetka vezana uz doživljaje koji se na ekranu ne vide, od životinja i prirode do svemirskih letova, dovodeći u prvi plan svijest o nemogućnosti prikaza doživljaja te o konstitutivnoj nužnosti iluzije predodžbe, odnosno upotrebe predstavljačkih mehanizama i konvencija za održavanje komunikacije i identiteta.[70] | ” |
Blade Runner je nominiran za sljedeće nagrade:[71]
| Godina | Nagrada | Kategorija | Nominirani | Rezultat |
|---|---|---|---|---|
| 1983 | BAFTA | Najbolja fotografija | Jordan Cronenweth | Osvojeno |
| Najbolji dizajn kostima | Charles Knode, Michael Kaplan | Osvojeno | ||
| Najbolji produkcijski dizajn | Lawrence G. Paull | Osvojeno | ||
| Najbolja montaža | Terry Rawlings | Nominiran | ||
| Najbolja šminka | Marvin Westmore | Nominiran | ||
| Najbolja glazba | Vangelis | Nominiran | ||
| Najbolji zvuk | Peter Pennell, Bud Alper, Graham V. Hartstone, Gerry Humphreys | Nominiran | ||
| Najbolji vizualni efekti | Douglas Trumbull, Richard Yuricich, David Dryer | Nominiran | ||
| 1983 | Nagrada Hugo | Najbolja dramska prezentacija | Blade Runner | Osvojeno |
| 1983 | Zlatni globus | Najbolja glazba | Vangelis | Nominiran |
| 1983 | Oscar | Najbolja scenografija | Lawrence G. Paull, David L. Snyder, Linda DeScenna | Nominiran |
| Najbolji vizualni efekti | Douglas Trumbull, Richard Yuricich, David Dryer | Nominiran | ||
| 1983 | Nagrada Saturn | Najbolji SF film | Blade Runner | Nominiran |
| Najbolja režija | Ridley Scott | Nominiran | ||
| Najbolji specijalni efekti | Douglas Trumbull, Richard Yuricich | Nominiran | ||
| Najbolji sporedni glumac | Rutger Hauer | Nominiran | ||
| 1983 | Fantasporto | Međunarodni festival filma fantastike | Najbolji film | Nominiran |
| 1993 | Fantasporto | Međunarodni festival filma fantastike | Najbolji film (redateljeva verzija) | Nominiran |
| 1994 | Nagrada Saturn | Najbolje video izdanje | Blade Runner (Redateljeva verzija) | Nominiran |
| 2008 | Nagrada Saturn | Najbolje specijalno DVD izdanje | Blade Runner (izdanje sa pet diskova) | Osvojeno |
| Godina | Predstavljač | Naslov | Rang | Bilješke |
|---|---|---|---|---|
| 2001 | The Village Voice | 100 najbolji filmova 20. stoljeća | 94 | [72] |
| 2002 | Društvo online filmskih kritičara | 100 najboljih SF filmova u zadnjih 100 godina | 2 | [73] |
| Sight & Sound | Anketa o najboljim filmovima 2002. | 45 | [74] | |
| 50 Klassiker, Film | Nijedno | [75] | ||
| 2003 | 1001 film koje morate vidjeti prije nego umrete | [76] | ||
| Entertainment Weekly | 50 kultnih filmova | 9 | [77] | |
| 2004 | The Guardian, znanstvenici | 10 najboljih SF filmova svih vremena | 1 | [78][79][80] |
| 2005 | Total Film, urednici | 100 najboljih filmova svih vremena | 47 | [81] |
| Timeovi kritičari | 100 najboljih filmova | Nijedno | [82][83][84] | |
| 2007 | Američki filmski institut (AFI) | 100 godina AFI-ja... 100 filmova | 97 | [85] |
| 2008 | 10 najboljih - najbolji SF filmovi | 6 | [86] | |
| New Scientist | Najdraži SF filmovi (osoblje) | 1 | [87][88] | |
| Empire | 500 najboljih filmova svih vremena | 20 | [89] | |
| 2010 | IGN | 25 najboljih SF filmova | 1 | [90] |
| Total Film | 100 najboljih filmova svih vremena | Nijedno | [91] | |
| 2012 | Sight & Sound | 250 najboljih filmova prema anketi 2012. | 69 | [92] |
| Sight & Sound | Sight & Sound 2012., 100 najboljih filmova redatelja | 67 | [93] | |
Iako prvotno nije zabilježio uspjeh u Americi, film je stekao međunarodnu popularnost i stekao kultni status.[94] Mračan stil i futuristički dizajni u filmu su poslužili kao mjerilo kasnijim SF filmovima, animeima, video igricama i TV serijama.[41] Primjerice, Ronald D. Moore i David Eick, producenti nove verzije serije Battlestar Galactica, su oboje izjavili da je Blade Runner izvršio veliki utjecaj na tu seriju.[95] Blade Runner nastavlja zrcaliti moderne smjernice svijeta te ga sve veći broj kritičara smatra jednim od najboljih SF filmova svih vremena.[96] Proglašen je najboljim SF filmom u anketi koja je provedena nad 60 značajnih znanstvenika 2004.[97] Blade Runner se često spominje kao važan uzor u oblikovanju stila i ugođaja u anime filmovima Duh u oklopu, koji su i sami izvršili utjecaj na buduže izdanke cyberpunk žanra.[98][99]
Državni filmski registar SAD-a je 1993. odlučio sačuvati film zbog kulturnog značaja, a film se povremeno analizirao i u raznim sveučilištima.[100] 2007. proglašen je 2. vizualno najujtecajnijim filmom svih vremena od Udruge vizualnih efekata.[101]
Blade Runner je jedan od filmova čija je glazba najčešče uzimana kao primjerak.[102] Album iz 2009., I, Human, singapurskog benda Deus Ex Machina ima razne reference na genetski inženjering i kloniranje iz filma, te čak ima jedan zapisa zvan "Replicant".[103]
Blade Runner je utjecao na pustolovne igre kao što su Cypher,[104] Rise of the Dragon,[105][106] Snatcher,[106][107] Beneath a Steel Sky,[108] Flashback: The Quest for Identity,[106] Bubblegum Crisis (i izvorni anime filmovi),[109][110] video igre Shadowrun,[106] Perfect Dark,[111] i Syndicate seriju video igara.[112][113] Film se uzima kao veliki utjecaj na Warrena Spectora,[114] dizajnera video igre Deus Ex, jer se utjecaj vidi po priči i dizajnu.[115]
Blade Runner je bio i meta parodije, poput stripa Blade Bummer u izdanju časopisa Crazy,[116] Bad Rubberu Steva Gallaccija,[117] i Crvenom patuljku u miniseriji Back to Earth".[118][119]
U nekim urbanim legendama razvila se prepostavka da je film bio prokletstvo za poduzeća čiji su logotipovi mogu vidjeti u nekim scenama.[120] Iako su dominirali tržištem, Atari, Bell, Cuisinart i Pan Am su doživjeli veliki pad u profitu nakon premijere filma. Poduzeće Coca-Cola je doživjela gubitke tijekom predstavljanja proizvoda Nova Cola 1985., ali je ubrzo vratila svoj udio na tržištu.[45]
Prije početka snimanje filma, časopis Cinefantastique je unajmio Paula M. Sammona kako bi napisao članak o produkciji Blade Runnera, na temelju čega je nastala knjiga Future Noir: The Making of Blade Runner [Budući noir: Kako je nastao Blade Runner] (koji neki uzimaju kao "Bibliju Blade Runnera").[121] Knjiga daje detaljan izvještaj o razvoju Blade Runnera, od prvoga iskustva britanskog redatelja sa američkom filmskom ekipom, koju je Alan Ladd, Jr. opisao sljedećim riječima: "Harrison je htio da ga se usmjeri, dok se Ridley htio igrati sa rasvjetom. Harrison je samo htio da ga se potvrdi. Ridley je u to vrijeme bio sramežljiv, i nije htio raditi s glumcima. Isto je bilo i sa Alienom. Znao je što je htio, ali nije znao kako glumcima objasniti kako da dođu to toga. [...] Na kraju, Harrison nije htio razgovarati sa Ridleyjom a Ridley nije htio razgovarati sa Harrisonom. Do kraja snimanja, Ford je bio spreman ubiti Ridleyja, rekao je jedan kolega. I učinio bi to, da ga nisu odgovorili."[122] Budući noir ima i kratke biografije filmske ekipe, fotografije sa snimanja i skice iz knjige snimanja. Druge izdanje knjige objavljeno je 2007.[123]
Sedam različitih verzija Blade Runnera je objavljeno. Izvorna radna verzija (1982., 113 minuta) je prikazana na probnim projekcijama kako bi se testirala reakcija publike u Denveru i Dallasu u ožujku 1982. Negativni komentari su doveli do promjena radi završne verzije filma za kino.[124][125] Izvorna verzija je prikazana i kao redateljeva verzija bez Scottova odobrenja u Fairfax dvorani u Los Angelesu u svibnju 1990., tijekom AMPAS projekcije u travnju 1991. i u rujnu i listopadu 1991. u NuArt dvorani i dvorani Castro u San Franciscu.[126] Pozitivne reakcije su natjerale studio da odobri rad na službenoj redateljevoj verziji.[127] Objavljen je kao "Završeno izdanje" filma na pet diskova 2007.
Projekcija iznenađenja u San Diegu je prikazana samo jednom, u svibnju 1982., te je bila identična sa američkom kino verzijom, ali je sadržavala tri dodatne scene koje nisu postojale niti u jednoj drugoj verziji, pa niti u završnoj iz 2007.[128]
Najpoznatije verzije su sljedeće: američka kino verzija (1982., 116 minuta); međunarodna verzija (1982., 117 minuta), koja je sadržavala više nasilne akcije nego američka verzija.[129]
Ridley Scott je odobrio redateljevu verziju (1991., 116 minuta) nakon što nije odobravao javno prikazivanje radne verzije iz 1990./1991. Značajne promjene u ovom izdanju su: uklanjanje Deckardove naracije; ubacivanje scene s jednorogom; uklanjanje sretnog završetka kojeg je umetnuo studio. Scott je dao opsežne bilješke poduzeću Warner Bros. putem filmskog restauratora Michaela Aricka, koji je bio zadužen za stvaranje redateljeve verzije.[7]
Završna verzija (2007., 117 minuta) znana i kao "verzija povodom 25. obljetnice", je objavio Warner Bros. u kinima 5.10. 2007., te je objavljen na DVD-u, HD DVD-u i Blu rayju u 12. mjesecu 2007.[8] Ovo je jedina verzija pri kojoj je Scott iamo potpunu umjetničku kontrolu, pošto nije imao poptuni nadzor nad redateljevom verzijom.[7] Ovo izdanje su pratili dokumentarci i drugi materijali radi DVD izadnja, te je objavljeno "Konačno izdanje za kolekcionare" koju je objavio Charles de Lauzirika.[6]
K. W. Jeter, prijatelj Philipa K. Dicka, je napisao tri nastavaka Blade Runnera u obliku romana koje su odobrili Dickovi nasljednici. Ti nastavci nastavljaju Deckardovu priču te pokušavaju razriješiti razne razlike između filma i Dickova izvornog romana Sanjaju li androidi električne ovce?[130]
Iako se dugo vremena špekuliralo o nastavku popularnog filma, prvo ostvarenje koje bi se moglo takvim nazvati je bio Soldier, SF akcijski film iz 1998. godine s Kurtom Russellom u glavnoj ulozi; scenarij za njega je napisao David Peoples, ko-scenarist Blade Runnera, koji ga je kasnije opisivao kao spin-off ("sidequel") Blade Runnera, smješten u isti fiktivni univerzum.[131]
DVD-izdanje SF-filma Prometheus iz 2012. je sadržavalo kratki bonus film u kome se navodilo da je tajkun Peter Weyland (lik koga u tom filmu tumači Guy Pearce) bio učenik Eldona Tyrella; prema tom navodu Prometheus se našao u istom fiktivnom univerzumu kao Blade Runner, odnosno predstavljao njegov (posredni) nastavak.[132]
3. ožujka 2011. je objavljeno kako je Alcon Entertainment, poduzeće koje financira Warner Bros., "u posljednjem stadiju pregovora o snimanju prednastavaka ili nastavaka Blade Runnera."[133] Iako je bilo navođeno da producenti žele da režiju preuzme Christopher Nolan, u kolovozu iste godine je objavljeno kako će novi film režirati Ridley Scott, te je producent Andrew Kosove izjavio da "Harrison Ford najvjerojatnije neće sudjelovati u projektu"[134] dok je režija povjerena Dennisu Villeneuveu.[135] Također je objavljeno kako će Ford ipak igrati jednu od glavnih uloga, kao i da će na scenariju sudjelovati i Hampton Fancher, scenarist originalnog filma [136]. Nekoliko mjeseci kasnije je za angažirani ugledni direktor fotografije Roger Deakins.[137] Također je potvrđeno da će u filmu nastupiti i Ryan Gosling.[138][139]
Snimanje je otpočelo u ljeto 2016. godine. Iako je originalno bio planiran za premijeru u siječnju 2017. godine, film pod naslovom Blade Runner 2049, čija se radnja odvija trideset godina iza prethodnika je premijerno prikazan 6. listopada 2017.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
