Bizantsko-osmanski ratovi
From Wikipedia, the free encyclopedia
Bizantsko-osmanski ratovi odnose se niz sukoba između osmanlijskih Turaka i Bizantinaca koji su doveli do uništenja Bizantskog Carstva i uspona Osmanskog Carstva te trajali skoro 200 godina, od sredine 13. do sredine 15. stoljeća. 1204., bizantski glavni grad Carigrad je napadnut i zauzet od vojnika Četvrtog križarskog rata, što je odigralo bitnu ulogu u raskolu Istoka i Zapada. Bizantsko Carstvo, već odavno oslabljeno lošim vodstvom dinastije Angel, je ostalo podijeljeno i u kaosu.[1] Uzimajući to kao priliku, Rumski Sultanat je počeo širiti se po teritoriju zapadne Male Azije, sve dok Nikejsko Carstvo nije uspijelo odbiti seldžučke Turke preko teritorija koji nisu bili anketirani od istih. Nikejsko Carstvo 1261. ponovno je preuzelo Carigrad od vladavine Latinskog Carstva. Ipak, usprkos tome, pozicija Bizanta na europskom kontinentu ostala je neizvjesna zbog prisutnosti suparničkih carstava, Epirske Despotovine, Srbije i Drugog Bugarskog Carstva. Ovo, zajedno sa oslabljenom snagom Rumskog Sultanata (glavnog bizantskog suparnika u Aziji) je dovelo do premještanja vojske iz Male Azije kako bi Bizant osigurao vlast nad Trakijom.[2] Ipak, oslabljeni Rumski Sultanat nije bio blagoslov za Bizant jer su turski ratnici, tzv. gazi, počeli uspostavljati svoje feude, na račun Bizanta. Iako su razni begovi sudjelovali u osvajanju teritorija Bizanta i Seldžuka, teritoriji pod kontrolom jednog bega, Osman I, predstavljali su najveću prijetnju Nikejskom Carstvu i Carigradu. Do 1299., Osman I osjećao se dovoljno sigurnim u svoj status da se proglasio sultanom te su od tada njegovi teritoriji postali poznati kao Osmansko Carstvo.
Bizantsko-osmanski ratovi | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
ostaci Bizantskog Carstva (ljubičasta boja) okruženi Osmanskim Carstvom (bež boja), 15. stoljeće | |||||||
| |||||||
Sukobljene strane | |||||||
Osmansko Carstvo | Bizantsko Carstvo Republika Genova Mletačka Republika Trapezuntsko Carstvo Morejska Despotovina Epirska Despotovina | ||||||
Komandanti i vođe | |||||||
Osman I Murat I Orhan Bajazid I Murat II Mehmed II |
Andronik III Paleolog Jovan VI Kantakuzin Manojlo II Paleolog Jovan VIII Paleolog Konstantin XI Paleolog | ||||||
Žrtve i gubici | |||||||
nepoznato |
50 godina nakon uspostavljanja Osmanovog Carstva, Bizant je izgubio sav teritorij u Maloj Aziji[3] a do 1380. godine, osmanlijska vojska anektirala je i Trakiju. Do 1400-ih, nekoć moćni Bizant postojao je samo na nekoliko ostataka svojeg prijašnjeg teritorija: Morejske Despotovine, nekolicine egejskih otoka i enklave u Trakiji u neposrednoj okolici glavnog grada. Bitka kod Nikopolja 1396., Timurova osvajanja 1402. i posljednji varninski križarski rat 1444. uspijeli su odgoditi poraz Carigrada, iako je isti ipak pao pod tursku vlast 1453. godine. Bizantsko-osmanski ratovi smatraju se povijesnom prekretnicom te neki uzimaju konačan pad Carigrada i kao kraj srednjeg vijeka.[nb 1] Bizant, istočni ostatak nekoć slavnog Rimskog Carstva, je prestao postojati, dok je turska prevlast otvorila put prema usponu Osmanskog Carstva i njegovom širenju po Europi narednih stoljeća.