Bipolarni tranzistor
From Wikipedia, the free encyclopedia
Bipolarni tranzistor je najčešći tip tranzistora, aktivna komponenta koja može da pojača ili prekida električne signale. Ovaj tranzistor ima tri izvoda (baza, kolektor i emiter), pomoću kojih se spaja u električno kolo.[1] Na bazu se dovodi mala ulazna struja. Time se menja i jačina struje koja teče između kolektora i emitera.[2]
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/5/51/Tranzistor2.jpg)
Bipolarni tranzistori su građeni tako da dopiranjem čistog poluprovodnika nastaje struktura u kojoj se između dva područja istog tipa provodnosti (P ili N) nalazi područje suprotnog tipa provodnosti (N ili P). Zavisno od toga, moguća su dva tipa bipolarnih tranzistora koji se označavaju kao:
- PNP (pozitivno-negativno-pozitivno)
- NPN (negativno-pozitivno-negativno)
Bipolarni tranzistori su dobili svoje ime zato što su glavni nosioci naelektrisanja i elektroni i šupljine, za razliku od unipolarnih (tranzistora sa efektom polja) kod koga su nosioci naelektrisanja elektroni ili šupljine.