Arhitektura 1950-ih i 1960-ih u Zagrebu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata dovelo je do intenziviranja graditeljske djelatnosti u Hrvatskoj, posebno u gradu Zagrebu. Gradnja je vezana uz novu ideologiju uvjetovanu političkom promjenom nakon rata, odnosno okretanjem socijalizmu. Neposredno nakon rata naglasak se stavlja na plansku izgradnju i nove zahvate u urbanističkom planiranju.[1] Zagreb se počinje širiti prema jugu, isprva preko pruge prema Savi, a zatim i na južnu obalu rijeke Save. Planska izgradnja tog područja odvija se pod upravom Urbanističkog instituta Ministarstva građevina Narodne Republike Hrvatske koji je bio osnovan 1947. godine. Prvi ravnatelj Urbanističkog instituta bio je Vladimir Antolić koji je i nadgledao ili sam predlagao različite projekte.[2] Širenjem Zagreba prema jugu dolazi do izgradnje novih planskih naselja kao što su Savski gaj, Trnsko i Knežija. Naselja se uglavnom sastoje od tipskih stambenih zgrada izduženog tlocrta sa pet do osam katova. 1950ih godina u arhitekturi se najveći naglasak stavlja na funkcionalnost, dok su inovativnost ili neka veća umjetnička vrijednost građevine stavljene u drugi plan. Težište je na urbanističkom rješenju, dok je arhitektura predodređena zahtjevima brze i ekonomične gradnje.[3] Međutim, desetljeće kasnije, takva strogo planirana gradnja se napušta te se otvara prostor većoj slobodi i raznovrsnosti u oblikovanju prostora naselja i samih prostora stanovanja. U tom poslijeratnom vremenu počinje se stavljati naglasak na kolektivno stanovanje, odnosno stanovanje većeg broja obitelji u zasebnim stanovima unutar jedne građevine. Takva organizacija prostora za stanovanje bila je nužna zbog sve većeg broja stanovnika grada Zagreba, ali i većih gradova u ostatku Hrvatske.