Antidiskriminacioni zakon
From Wikipedia, the free encyclopedia
Antidiskriminacioni zakon je zakon koji služi spriječavanju diskriminacije određenih skupina ljudi – ove se skupine često nazivaju zaštićenim skupinama ili zaštićenim klasama, a određuju se prema nekom zaštićenom svojstvu.[1] Zakoni protiv diskriminacije razlikuju se ovisno o propisanim nadležnostima vezano za određene oblike diskriminacije, i ovisno o skupinama kojima se pruža zaštita.[2] Obično su ove vrste zakona namijenjene sprečavanju diskriminacije u zapošljavanju, stanovanju, obrazovanju i drugim područjima društvenog života, poput javnog smještaja. Zakon protiv diskriminacije može uključivati zaštitu grupa na temelju spola, dobi, rase, etničke pripadnosti, nacionalnosti, invaliditeta, mentalnih bolesti ili sposobnosti, seksualne orijentacije, spola, rodnog identiteta / izražavanja, spolnih karakteristika, vjere, vjeroispovijesti ili političkog stava.
Antidiskriminacioni zakoni ukorijenjeni su u načelima jednakosti, i to s ciljem da se s pojedincima ne postupa nejednako zbog gore navedenih zaštićenih svojstava.[3][4] Istodobno, često su kritizirani kao kršenje inherentnog prava na slobodno udruživanje (onda kada određene organizacije žele ograničiti članstvo spram tih svojstava). Antidiskriminacioni zakoni osmišljeni su da pruže zaštitu kako od individualne diskriminacije (koju vrše pojedinci) tako i od strukturne diskriminacije (koja proizlazi iz politika ili postupaka koji stavljaju određene skupine u nepovoljan položaj).[5] Sudovi mogu uzeti u obzir i diskriminatorsku namjeru i nejednako krajnje dejstvo ("disparate impact") pri određivanju predstavlja li određena radnja ili mjera diskriminaciju.[6]