Alkalna baterija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Alkalne baterije su primarne baterije. Postoje i punjive alkalne baterije.
Prve alkalne baterije razvijene su 1940. godine; bile su vrlo otrovne jer su sadržavale mnogo žive i kadmijuma, ali su nalazile primjenu zbog toga što su od baterija sa cinkovim i bakarnim elektrodama bile petostruko do osmostruko trajnije.[1]
Katoda u alkalnim baterijama je od manganovog dioksida, a anoda je od cinka u prahu. Nazivaju se alkalnim jer je elektrolit baza (alkalan): kalijum hidroksid.[2]
Pri poređenju s cink-karbonskim baterijama koje su razvijene od mokrog Leklanšeovog članka ili cink-hloridnim baterijama, čiji je elektrolit cink hlorid ili amonijum hlorid, veće su energijske gustine i dužeg roka trajanja od tih baterija iste voltaže.[1] Dugmasta baterija bazirana na srebro oksidu veće je energijske gustine i kapaciteta od alkalnih, ali je znatno skuplja od alkalnih baterija iste veličine.
Osim što su većeg kapaciteta od baterija baziranih na cinku, dolaze već potpuno napunjene.[3] Podnose pražnjenje većim strujama, dobro su otporne i visokog su temperaturnog koeficijenta.[1]
Primjenjuje ih se u domaćinstvima sa daljinskim upravljačima, svjetiljkama, radio uređajima, digitalnim kamerama, igračkama, MP3 plejerima, CD plejerima, te ostalim audio i video prenosnim uređajima.[4] Izrađuje ih se u obliku puceta ili cilindra.[5]
Mogu biti opasne po okolinu i zdravlje, zbog toga što su sklone curenju opasnog kalijum hidroksida.[1] Ovaj sastav korisnicima može da iritira kožu, oči i disajne puteve.[6]