From Wikipedia, the free encyclopedia
Zen (kineski: chan, korejski: seon, iz sanskrtskoga dhyana: "usredotočenje, meditacija") je škola unutar mahajana budizma nastala u Kini pod utjecajem taoizma. Kako i samo ime kaže usmjeren je prvenstveno na meditacijsku praksu i u starija su vremena predstavljao je opoziciju isključivo intelektuano/filozofski orijentiranom budizmu.
Zen budizam je 520. godine utemeljio indijski redovnik Bodhidharma. Iz Kine se širi u druge dijelove istočne Azije gdje se inkulturira i stvara specifične lokalne inačice. U 13. stoljeću uveden je u Japan gdje je do 16. stoljeća značajno utjecao na sveukupni život, osobito na ratnički stalež samuraja.[1] Zen prihvaća doktrinu Buda-prirode raširenu u kineskoj mahayani te je cilj prakse otkrivanje izvornog stanja koje je suštinski stanje Bude i postizanje direktne percepcije stvarnosti. Pri tome se rasprava u zenu tradcionalno vodila između postepenog i naglog pristupa gdje su neki smatrali kako se taj uvid postiže postupno praksom meditacije, a drugi kako se postiže iznenadnim bljeskom prosvjetljenja.
Iako je gradualna škola u ranijoj fazi bila dominantna, zbog političkih okolnosti ne samo da je izgubila prvenstvo nego je i nestala u potpunosti s povijesne scene, te danas sve postojeće škole zena njeguju pristup naglog probuđenja. Pri tome se opet razlikuju dvije škole od kojih jedna zagovara naglo probuđenje ali postepeno njegovanje/usavršavanje čime se želi reći da je inicijalni uvid nagao, ali se stabilizacija i implementacija odvija postupno. Druga škola zagovara naglo buđenje i naglo njegovanje, odnosno smatra da je naša priroda po sebi savršena i da jednom to uvidjevši nema više ničega što bi trebalo njegovati i usavršavati.
Povijesni mitovi
Budući da je zen u velikoj mjeri autohtona kineska pojava da bi ojačao vezu s povijesnim budizmom stvorio je veliki broj povijesno diskutabilnih mitova. Isto se odnosi na naknadne opise sukoba unutar samog zena prepravljene perom pobjednika.
U odnosu na druge budističke prakse zen se ističe prije svega praksom koana. To su kratki aforizmi koji predstavljaju logički nerješive kognitivne labirinte s ciljem zaustavljanja unutarnjih mentalnih fluktuacija i, idealno, direktnog uvida u stvarnost mimo konceptualnih filtracija vlastitog metalnog sklopa.
Prakse koana se donekle razlikuju. Specifičnost japanskog zena je korištenje priručnika s unaprijed zadanim sistematiziranim serijama koana, procedurama i ispravnim odgovorima te se kroz njih sustavno prolazi.
Korejski Seon pak nasuprot tome smatra da je pretpostavljanje nekog zadanog odgovora u suprotnosti sa svrhom i smislom koana kao sredstva nadilaženja intelektualno-verbalnog kompleksa. Budući smatra da je koan takvo sredstvo, a ne odgovoriva intelektualna vježba, ne smatra da ima razloga mijenjati koane i da se kroz to napreduje već najčešće isti koan koristi za meditacijsku praksu tijekom čitavog života, kako da bi se postiglo inicijalno buđenje, tako i da bi se kasnije produbljivala praksa.
Osim koana mogu se koristiti uobičajene meditacijske prakse poput promatranja disanja.
Japanski Soto zen je pak poznat po specifičnoj praksi sjedeće meditacije, šikantazi, pasivnog receptivnog sjedenja bez posebnog objekta fokusa. Meditacija nemeditiranja, meditacja na ništa. Samo sjedenje i ništa osim sjedenja, napuštanje mentalnih i tjelesnih zelja, potreba i aktivnosti.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
