Stakleno vlakno je umjetno vlakno dobiveno iz rastaljenoga stakla (taline) izvlačenjem niti i namatanjem na brzorotirajući valjak (filamentna vlakna) ili centrifugalnim postupkom uz puhanje stlačenim zrakom (kratka vlasasta vlakna). Rabi se staklo različitih vrsta i svojstava koja su posljedica različitih kemijskih sastava, odnosno specifičnog udjela pojedinih oksida. Ovisno o vrsti i svojstvima stakla, ono se označava slovnom oznakom:
Staklena vlakna općenito su čvrsta, negoriva, većinom otporna na kemikalije i dobrih izolacijskih svojstava, ali kruta i krta; savitljivost nužna za tekstilnu preradbu i raznoliku primjenu postiže se velikom finoćom niti (promjer manji od 40 μm, a kod mikrovlakana iznosi i samo nekoliko nanometara).[1]
Podjela
Staklena vlakna se obično razvrstavaju prema području primjene i njime uvjetovanim morfološkim značajkama:
tekstilna staklena vlakna uglavnom se rabe za raznovrstan tehnički tekstil, a proizvode se kao vlasasta (to jest malih duljina) ili filamentna (neograničene duljine). Od vlasastih se vlakana proizvodi predena pređa za tkanje i pletenje ili se takva vlakna izravno prerađuju u netkane tekstilije različitih vrsta (filtri, staklena vuna, filc i slično). Od filamenata promjera 7 do 27 μm pretežno se izrađuje neuvijena multifilamentna pređa (takozvani roving) za ojačavanje kompozita;
izolacijska staklena vlakna uglavnom se proizvode od E-stakla i D-stakla i prerađuju se u netkane tekstilije koje se rabe u građevinarstvu i industriji i za toplinsku i elektroizolaciju;
staklena mikrovlakna vrlo su fina vlasasta vlakna promjera od desetak nanometara do dva mikrometra. Rabe se za mikroporozne membrane i vrlo zahtjevne filtracije u kemijskoj i prehrambenoj industriji, gdje se uz kemijsku i toplinsku otpornost, iskorištava njihova velika specifična površina;
šuplja staklena vlakna proizvode se od S-stakla i HS-stakla, a u posebnu se skupinu svrstavaju zbog specifičnih morfoloških svojstava. U središnjem je dijelu vlakana uzdužna šupljina (oko 30% površine presjeka), pa su ona lagana, ali istodobno velike čvrstoće postignute specijalnom vrstom stakla. Stoga se rabe za ojačavanje kompozita za preciznu tehniku.
posebnu skupinu čine optička vlakna, bikonstitucijska steklena vlakna građena od dviju vrsta stakala koja imaju različite indekse loma, a u vlaknu su raspoređena tako da čine jezgru i omotač. Rabe se kao svjetlovodi u optičkim telekomunikacijama i za neke specijalne primjene. Pri proizvodnji svjetlovodnoga stakla posebno je važno postizanje potpune čistoće. Jedna od metoda izrade svjetlovodnoga stakla je naparivanje silicijeva i germanijeva oksida, koji nastaju oksidacijom silicijeva i germanijeva tetraklorida kisikom u kontroliranim uvjetima, na unutrašnjoj strani cijevi od kremenoga stakla na temperaturi od približno 1 900 K. Cijev se zatim jakim zagrijavanjem prevede u homogenu šipku, koja se razvlači u vlakna.
Stakloplastika (ponekad i fiberglas) je složeni materijal (kompozit) od staklenih niti međusobno povezanih sintetskom smolom. Zbog dobrih mehaničkih svojstava (čvrstoće i elastičnosti) i otpornosti na kemijske utjecaje uvelike se primjenjuje kao zamjena za druge materijale (drvo, staklo, metal) u mnogim proizvodnim granama (brodogradnji, procesnoj industriji, izradbi sportske opreme i drugo).[2]
Podrobniji članak o temi: Stakloplastika
