Privatizacija u Rusiji

Privatizacija u Rusiji opisuje niz post-sovjetskih reformi koje su rezultirale masovnom privatizacijom ruskih državnih kompanija, osobito u industrijskom, energetskom i financijskom sektoru. Većina privatizacije dogodila se u početkom i sredinom 1990-ih za vrijeme predsjednika Borisa Jeljcina, koji je to postao nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Prosvjedi protiv privatizacije u Rusiji 1998. godine.

Privatno vlasništvo nad poduzećima bilo je ilegalno tijekom sovjetske ere. Sovjetski komunizam nastojao je imati kontrolu nad svim sredstvima proizvodnje. U Sovjetskom Savezom broj državnih poduzeća procjenjuje se na 45 000.^[1]

U posljednjim godinama Sovjetskoga Saveza, Mihail Gorbačov smanjio je ograničenja posjedovanja privatnoga vlasništva i započeo je reforme tržišta. Privatizacija u Rusiji težila je napraviti prijelaz iz sovjetskoga planskoga gospodarstva prema tržišnoj ekonomiji, što je rezultiralo vrlo negativnim rezultatima dramatičnoga porasta ekonomske nejednakosti, kolapsa BDP-a i industrijske proizvodnje.^[2]

Privatizacija je omogućila naglo bogaćenje vrlo malih skupina poslovnih oligarha i novih ruskih tajkuna, osobito u industriji prirodnoga plina i nafte.^[3] Ova ekonomska tranzicija opisuje se kao "katastrojka" (katastrofa + perestrojka)^[4] i kao najgori mirnodopski gospodarski kolaps neke industrijske zemlje u povijesti.^[5] Zbog načina izvedbe, na ruskom je dobila i naziv "prihvatizacija".

Dio strateške državne imovine, uključujući veći dio ruske obrambene industrije, nije bio dio privatizacije 1990.-ih. Brza i vrlo koruptivna privatizacija otvorila je mnoga otvorena pitanja u ruskom društvu, s pozivima mnogih Rusa na reviziju ili ukidanje pojedinih transakcija u privatizaciji 1990-ih.

Od 2004. do 2006. ruska je vlada preuzela kontrolu nad formalno privatiziranim tvrtkama u određenim strateškim sektorima poput industrije nafte, zrakoplovstva, opreme za proizvodnju električne energije, strojogradnje i financija. Na primjer, državna tvrtka koja proizvodi opremu za obranu "Rosoboronexport" preuzela je kontrolu nad "Avtovazom", glavnim proizvođačem ruskih automobila (Lada). U lipnju 2006. "Rosoboronexport" preuzeo je 60% vlasništva nad "VSMPO-Avismom", tvrtkom koja proizvodi dvije trećine svjetske proizvodnje titana. Od 2007. godine, "Ujedinjena avio-proizvodna korporacija", tvrtka koja je 51% u državnom vlasništvu koordinira sve ruske tvrtke koje proizvode zrakoplove.^[6]

Izvori

1. http://earth.columbia.edu/sitefiles/file/about/director/documents/jnraer0192.pdf Preuzeto 20. travnja 2018.
2. https://monthlyreview.org/2000/02/01/the-necessity-of-gangster-capitalism Preuzeto 20. travnja 2018.
3. Freeland, Chrystia (2000). Sale of the Century: Russia's Wild Ride from Communism to Capitalism. New York: Crown Business. ISBN 978-0812932157.
4. https://www.waywordradio.org/katastroika/ Preuzeto 20. travnja 2018.
5. https://www.theguardian.com/world/2001/aug/16/russia.comment Preuzeto 20. travnja 2018.
6. Hanson, Philip. "The Russian Economic Puzzle: Going Forwards, Backwards, or Sideways?" International Affairs. 83(5), p. 876-877.