Postmoderna arhitektura

Postmoderna arhitektura je suvremeni arhitektonski stil koji se javlja koncem 1950-ih. Utjecaj postmoderne arhitekture se osjeća i dan-danas, iako se zlatnim dobom njezinog razvoja smatraju 1970-e i 80-e godine 20. stoljeća. Postmodernizam u arhitekturi se odlikuje nepravilnim kutovima, ponovnom uporabom ornamenta na pročelju, oslanjanje na dekorativne oblike povijesne arhitekture i pozornošću na uklapanje građevine u arhitekturu okoline. U arhitekturu se vraća simetrija, stup, lučni prozor, ornament i dr., čime nastaje „postmoderna retrospektiva”, dok se „postmoderna progresiva” trudi iskoristiti suvremene forme sasvim drukčije od klasične moderne. Zbog toga se postmoderna arhitektura također smatra i neo-eklektičnom. Taj eklekticizam se obično povezuje s čudnim kutvima i neobičnim površinama građevina i nema veze s historicizmom 19. stoljeća.

Zgrada AT&T (danas Zgrada Sony) u New Yorku, djelo Philipa Johnsona iz 1984. god., svojim georgijanskim slomljenim zabatom predstavlja postmoderni okret od kutijastih funkcionalističkih nebodera modernizma.

Povijest i razvoj

Robert Venturi, Kuća Vanna Venturi, Philadelphia, Pennsylvania (1959. – 64.)

„Postmoderna” se kao pojam upravo najprije i pojavio kako bi se opisalo nezadovoljstvo modernom arhitekturom (1949.^[1]), osobito internacionalnim stilom, čija su se djela doživljavala kao preformalna, bezdušna i dosadna. Čak je i jedan od pionira i najutjecajnijih arhitekata moderne arhitekture, Philip Johnson, priznao kako mu je „dosadila kutija”.

Charles Moore, Piazza d'Italia, Portland, Oregon (1978.)

Michael Graves, Zgrada Portland, Portland, Oregon (1982.)

Pretjerano funkcionalistički, pojednostavljeni oblici i prostori modernizma su zamijenjeni mnogo bogatijom estetikom u odbijanju strogih pravila modernizma i težnjom kompleksnosti, igri s građevinskim tehnikama, kutovima i stilističkim utjecajima.

James Stirling, Neue Staatsgalerie, Stuttgart (1979. – 82.)

Ponajviše se od klasične moderne arhitekture distancirao Robert Venturi koji se u svojim projektima trudio da raščlani površinu zgrada i njegova se djela početkom 1960-ih smatraju osnovama postmoderne. Tako je njegova osobna Kuća Vanna Venturi bila prva koja je imala procjep na sredini krova kao jasnu poruku o prekidu s funkcionalističkim ravnim krovom kutijastih građevina. Venturi je nastavio širiti nove načine razmišljana u arhitekturi u svom djelu „Kompleksnost i kontradikcije” (1966.) u kojemu je kroz povijest cjelokupne arhitekture naglašavao prejednostavnost funkcionalističkog modernizma. Njegovo drugo djelo, Učeći od Las Vegasa (1972.), nadalje razvija napad na modernizam ističući kako ornament i dekorativni elementi u arhitekturi „upotpunjavaju postojeću potrebu za raznolikošću i komunikacijom”.^[2]

Ostala znamenita djela zlatnog doba postmoderne arhitekture su: Zgrada Portland (Michael Graves) i Zgrada AT&T u New Yorku (Philip Johnson), te Neue Staatsgalerie u Stuttgartu (James Stirling) i Piazza d'Italia u New Orleansu (Charles Moore), koje otvoreno posuđuju arhitektonske elemente iz povijesti, te u arhitekturu ponovno unose boje i simbolizam.

Utjecajni arhitekti

Barbara Bielecka Ricardo Bofill Mario Botta John Burgee Terry Farrell Frank Gehry Michael Graves Hans Hollein Peter Eisenman

Helmut Jahn Jon Jerde Philip Johnson Ricardo Legorreta Vlado Milunić César Pelli Boris Podrecca Paolo Portoghesi

Antoine Predock Aldo Rossi Robert A.M. Stern James Stirling Tomás Taveira Siavash Teimouri Robert Venturi Charles Willard Moore