Pokret nesvrstanih

Pokret nesvrstanih je međunarodna organizacija koja danas broji 120 zemalja članica koje su smatrale sebe službeno neujedinjene s jednim ili protiv jednog od većih blokova. Svrha organizacije, kako piše u Havanskoj deklaraciji iz 1979. je osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i osiguranje nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, apartheida i rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike. Pokret se fokusirao na nacionalne borbe za neovisnost, iskorjenjivanje siromaštva, ekonomski razvoj i suprotstavljanje kolonijalizmu, imperijalizmu i neokolonijalizmu. Zemlje članice su predstavljale 55 % siromašnog stanovništva Zemlje, većinu vlada na svijetu i skoro dvije trećine članica Ujedinjenih naroda.

Zemljovid država članica Pokreta nesvrstanih
     – države članice
     – države promatračice

Važniji članovi su bili SFR Jugoslavija, Indija, Egipat i Južnoafrička Republika. Brazil nije bio stalni član Pokreta, ali je kao država dijelila mnogo ciljeva s pokretom i često je slala promatrače na konferencije pokreta. Iako je namjeravano da organizacija bude blizak savez kao NATO i Varšavski pakt, imala je malo jedinstva i mnoge od njezinih članica su bile u savezu s jednom ili drugom velikom silom. Primjerice, službeno nesvrstana Kuba je bila u savezu sa Sovjetskim Savezom tijekom čitavog hladnog rata, kao i Indija, koja je mnogo godina bila zajedno sa Sovjetima u borbi protiv Kine. Pokret se slomio kada je Sovjetski Savez napao Afganistan 1979. godine. Dok su neke države podržavale sovjetsku invaziju, ostale članice Pokreta su se protivile napadu.

Pokret nesvrstanih se bori za nalaženje smisla nakon kraja hladnog rata. Zemlje sljednice SFR Jugoslavije pokazale su malo zanimanja za Pokret nakon raspada te zemlje. Malta i Cipar prestali su biti članice Pokreta 2004. godine, ulaskom u Europsku uniju.^[1]

Jedina preostala država članica Pokreta u Europi je Bjelorusija. Novije su članice Turkmenistan, Bjelorusija i Dominikanska Republika,^[2] Bosna i Hercegovina i Kostarika su 1995. i 1998. odbijene u svojim zahtjevima za članstvo.^[2] Najnovije su članice Azerbajdžan i Fidži, koje su postale članicama u svibnju 2011.^{[3][4][5][6][7][8]}

Nastanak Pokreta

Konferencija Pokreta nesvrstanih 1961. godine.

Termin "Nesvrstani" je prvi upotrijebio indijski premijer Džavaharlal Nehru tijekom svog govora 1954. u Colombu, Šri Lanka. Nehru je u tom govoru opisao pet osnovnih zakona koji su korišteni kao vodilje u kinesko - indijskim odnosima, a koje je prve smislio ondašnji kineski premijer Zhou Enlai. Nazvani »pet principa miroljubive koegzistencije« ili panča-šila, ovi će principi poslije poslužiti kao osnova Pokreta nesvrstanih. Tih pet principa su:

• uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta,
• uzajamno nenapadanje,
• uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove,
• jednakost i uzajamna korist, te
• miroljubiva koegzistencija.

Podrijetlo Pokreta nesvrstanih se može pratiti do konferencije održane u Bandungu, Indonezija, 1955. Svjetski nesvrstani narodi su izrazili svoju želju da ne budu uvučene u ideološke sukobe Istoka i Zapada u hladnom ratu. Bandung je bio značajna prekretnica za razvoj pokreta kao političke organizacije. Već sljedeće godine, potpisivanjem Brijunske izjave, Pokret nesvrstanih je službeno postao svjetska organizacija.

No, tek 6 godina kasnije, u rujnu 1961., uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, održana je prva službena konferencija Pokreta nesvrstanih. Uz Tita i Nehrua, drugi istaknuti svjetski lideri koji su sudjelovali u stvaranju Pokreta nesvrstanih su egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser i njegov indonezijski kolega Sukarno, te predsjednik neovisne Gane Kwame Nkrumah.

Pokret je izgubio kredibilitet tijekom sedamdesetih kada je kritiziran da u njemu postoje dominantne države i one koje su prijateljske Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika. Dok su vođe poput Tita, Nassera, Sukarna ili Nehrua mogli predstavljati ideologiju nesvrstanosti, vođe poput Fidela Castra su kompromitirali cijeli projekt.

Države članice

Afganistan Alžir Angola Antigva i Barbuda Azerbajdžan Bahami Bahrein Bangladeš Barbados Belize Benin Bjelorusija Bocvana Bolivija Brunej Burkina Faso Burundi Butan Čad Čile DR Kongo Dominika Dominikanska Republika Džibuti Egipat Ekvador Ekvatorska Gvineja Eritreja Etiopija Fidži Filipini Gabon Gambija Gana Grenada Gvajana Gvatemala Gvineja Gvineja Bisau Haiti Honduras

Indija Indonezija Irak Iran Istočni Timor Jamajka Jemen Jordan JAR Kambodža Kamerun Kapverdski Otoci Katar Kenija Kolumbija Komori Republika Kongo Kuba Kuvajt Laos Lesoto Libanon Liberija Libija Madagaskar Malavi Maldivi Malezija Mali Maroko Mauricijus Mauretanija Mijanmar Mongolija Mozambik Namibija Nepal Nikaragva Niger Nigerija Obala Bjelokosti

Oman Pakistan Palestina Panama Papua Nova Gvineja Peru Ruanda Srednjoafrička Republika Saudijska Arabija Sejšeli Senegal Sirija Sijera Leone Singapur Sjeverna Koreja Somalija Sudan Surinam Esvatini Sveta Lucija Sveti Kristofor i Nevis Sveti Toma i Princip Sveti Vincent i Grenadini Šri Lanka Tajland Tanzanija Togo Trinidad i Tobago Tunis Turkmenistan Uganda Ujedinjeni Arapski Emirati Uzbekistan Vanuatu Venezuela Vijetnam Zambija Zimbabve

Države promatračice

Argentina[8] Armenija Bosna i Hercegovina Brazil Crna Gora Hrvatska[9]

Kazahstan NR Kina[10] Kirgistan Kostarika Meksiko

Paragvaj Salvador Srbija Tadžikistan Urugvaj

Bivše članice

1. Argentina (država promatračica 1964., 1970.; članica od 1976. – 1992.; promatračica od 2009.)^[8]
2. Burma (1970. – 1971.) i Mijanmar (1979. – 1992.)
3. Cipar
4. Malta
5. Arapska Republika Jemen
6. Demokratska Narodna Republika Jemen
7. Jugozapadna afrička narodna organizacija (SWAPO)
8. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, suspendirana 1992.^[11] Od 1995. ne pojavljuje se u popisu suspendiranih članica.

Konferencije Pokreta

Deklaracija šefova država i vlada izvanblokovskih zemalja iz 1961. godine.

Obično se konferencije Pokreta nesvrstanih odvijaju svako tri godine. Države koje su bile domaćini konferencija su SFRJ, Egipat, Zambija, Alžir, Šri Lanka, Kuba, Indija, Zimbabve, Indonezija, Kolumbija, Južnoafrička Republika i Malezija.

Prva konferencija je održana u Beogradu 1961. godine. Na njoj su bili predstavnici 25 zemalja, 11 iz Azije i Afrike zajedno s Jugoslavijom, Kubom i Ciprom.

Sljedeći sastanak je održan u Kairu 1964. godine. Na njega su došli predstavnici 46 država, dok su većina novih članova bile afričke zemlje koje su tek stekle neovisnost. Glavne teme konferencije su bile Arapsko - izraelski i Indijsko-pakistanski sukob.

Sastanak iz 1970. u Lusaki, na kojemu su sudjelovale 54 države, bio je jedan od najvažnijih pošto je pokret formirao stalnu organizaciju da bi razvijao ekonomske i političke veze. Zambijski predsjednik Kenneth Kaunda je igrao odlučujuću ulogu u ovim događajima.

Na sastanku 1973. u Algeru je uviđeno kako se pokret nosi s novim ekonomskim realnostima. Svjetski naftni šok 1973. je doveo do toga da neke članice budu značajno bogatije od drugih. Kraj povezanosti američke valute za zlato i naknadna devalvacija dolara je uklonilo jednu od najvećih pritužbi grupe.

Na sastanku iz 1979. u Havani je raspravljano o prednosti "prirodne alijanse" koju su mnogi vidjeli između Pokreta nesvrstanih i Sovjetskog Saveza. Pod vodstvom Fidela Castra, na konferenciji se raspravljalo o konceptu antiimperijalističke alijanske sa Sovjetskim Savezom. Premijer Jamajke Menli je održao dobro primljen prosovjetski govor. Među ostalim rečenicima koje je rekao nalazi se sljedeće:

• Svi anti-imperijalisti znaju da je ravnoteža snaga u svijetu nepovratno promijenjena 1917. kada je postojao pokret i čovjek u Oktobarskoj revoluciji, a Lenjin je bio taj čovjek.

Menli je također odlikovao Castra za ojačavanje snaga posvećenim borbi protiv imperijalizma na zapadnoj hemisferi.

Mjesta i datumi sastanaka na vrhu (summita)

redni broj	grad domaćin	država	vrijeme	broj sudionika
1.	Beograd	Jugoslavija	1. – 6. rujna 1961.	25 čl., 3 promat.
2.	Kairo	Egipat	5. – 10. listopada 1964.	47 čl. i 10 promat.
3.	Lusaka	Zambija	8. – 10. rujna 1970.	55 čl. i 9 promat.
4.	Alger	Alžir	5. – 10. rujna 1973.	75 čl., 9 promat. i 3 gostiju
5.	Colombo	Šri Lanka	16. – 19. kolovoza 1976.	86 čl., 9 promat., 12 osloboditeljskih pokreta ili međunarodnih organizacija i 7 gostiju
6.	Havana	Kuba	3. – 9. rujna 1979.	98 čl., Belize u posebnom statusu, 11 promat., 11 gostiju i drugi
7.	New Delhi	Indija	7. – 12. ožujka 1983.	99 čl., 10 promat., 10 gostiju i drugi
8.	Harare	Zimbabve	1. – 6. rujna 1986.	100 čl., 10 promat., 13 gostiju i drugi
9.	Beograd	Jugoslavija	4. – 7. rujna 1989.
10.	Jakarta	Indonezija	1. – 7. rujna 1992.
11.	Cartagena de Indias	Kolumbija	18. – 20. listopada 1995.	105 čl., 10 promat., 4 međun. organiz., 1 osloboditeljski pokret i gosti[12]
12.	Durban	Južnoafrička Republika	2. – 9. rujna 1998.
13.	Kuala Lumpur	Malezija	20. – 25. veljače 2003.	116 čl.
14.	Havana	Kuba	11. – 16. rujna 2006.
15.	Sharm al-Shaykh	Egipat	17. – 18. rujna 2009.	118 čl., 17 promat., 9 org. i oslob. pokreta, te ostali gosti
–	Bali	Indonezija	23. – 27. svibnja 2011.[8]	ministarska konferencija
–	Beograd	Srbija	5. i 6. rujna 2011.	obljetnička konferencija u razini ministarske
16.	Teheran	Iran	26. – 31. kolovoza 2012.
17.	Porlamar	Venezuela	17. i 18. rujna 2016.

Generalni tajnici Pokreta nesvrstanih

Generalni tajnici Pokreta nesvrstanih
slika	ime	država	početak mandata	kraj mandata
	Josip Broz Tito	Jugoslavija	1961.	1964.
	Gamal Abdel Nasser	Ujedinjena Arapska Republika	1964.	1970.
	Kenneth Kaunda	Zambija	1970.	1973.
	Houari Boumédienne	Alžir	1973.	1976.
William Gopallawa	William Gopallawa	Šri Lanka	1976.	1978.
	Junius Richard Jayawardene	Šri Lanka	1978.	1979.
	Fidel Castro	Kuba	1979.	1983.
	Indira Gandhi	Indija	1983.[13][14]	1984.
	Rajiv Gandhi	Indija	1984.[14]	1986.
	Robert Mugabe	Zimbabve	1986.	1989.
Janez Drnovšek	Janez Drnovšek	Jugoslavija	1989.	1990.
Borisav Jović	Borisav Jović	Jugoslavija	1990.	1991.
Stjepan Mesić	Stjepan Mesić	Jugoslavija	1991.	1991.
Suharto	Suharto	Indonezija	1992.	1995.
	Ernesto Samper Pizano	Kolumbija	1995.	1998.
	Andrés Pastrana Arango	Kolumbija	1998.	1998.
	Nelson Mandela	JAR	1998.	1999.
	Thabo Mbeki	JAR	1999.	2003.
Tun Mahathir bin Mohammad	Tun Mahathir bin Mohammad	Malezija	2003.	2003.
Datuk Seri Abdullah Ahmad Badawi	Datuk Seri Abdullah Ahmad Badawi	Malezija	2003.	2006.
	Fidel Castro	Kuba	2006.	2008.
	Raúl Castro	Kuba	2008.	2009.
Hosni Mubarak	Hosni Mubarak	Egipat	2009.	2011.
Mohamed Hussein Tantawi	Mohamed Hussein Tantawi	Egipat	2011.	2012.
Mohamed Morsi	Mohamed Morsi	Egipat	2012.	2012.
Mahmoud Ahmadinejad	Mahmoud Ahmadinejad	Iran	2012.	2013.
Hassan Rouhani	Hassan Rouhani	Iran	2013.	2016.
Nicolás Maduro	Nicolás Maduro	Venezuela	2016.	2019.
İlham Əliyev	İlham Əliyev	Azerbajdžan	2019.	trenutačno