Remove ads
hrvatski benediktinac i književnik From Wikipedia, the free encyclopedia
Mavro Vetranović Čavčić[1] (Dubrovnik, 1482. ili 1483. - Dubrovnik, 1576.) hrvatski je benediktinac i književnik, jedan od najplodnijih i najdugovječnijih pjesnika starije hrvatske književnosti.[1]
Mavro (svjetovno ime Nikola) Vetranović rodio se 1482. (prema Leksikonu hrvatskih pisaca) ili 1483. godine u trgovačkoj obitelji Dominika Vetranovića (Vetranića) s obiteljskim nadimkom Čavčić u Dubrovniku.
Nakon priprema na Mljetu, ulazi u red benediktinaca 1507. ili 1509. u samostanu na Lokrumu i školuje se u Italiji u Monte Cassinu. Godine 1515. vraća se na Mljet gdje je dva puta bio predstojnikom mljetske kongregacije i nekoliko puta bio izabran za opata samostana. Problemi relativno nepoznate prirode vezani navodno uz reorganizaciju benediktinskog reda tjeraju Vetranovića 1517. u Italiju, prema nekim izvorima u Ferraru u kojoj je imao rodbine, a nakon svojevoljnog odlaska dubrovački Senat kažnjava ga izgonom iz Republike.
Na Lokrum se vraća 1522. godine. Pošto je tri godine ponovno obnašao dužnost opata na Mljetu, 1527. postaje starješinom sjedinjenih samostana na udaljenim i osamljenim otočićima sv. Andrije i samostana sv. Jakova u blizni Višnjice. Godine 1549. u dobi od 67 godina, pošto je 1531. bio priorom na tom otočiću, potpuno se povlači u osamu sv. Andrije s kojeg će se preseliti tek na kraju života na ne mnogo manje izoliranu Višnjicu i u njezin sv. Jakov gdje je i preminuo 1576. godine u dubokoj starosti.
Posmrtno ga je opjevao Miho Bunić.[1]
Vetranovićev dugi životni vijek na zanimljiv je način uvjetovao i formiranje njegova djela u kojem se tako isprepleću i tri književnoumjetničke i stilske formacije: srednjovjekovna (Orfeo), renesansna i začetak one manirističke, barokne (ep Piligrin). Tako kroz njegov bogati opus možemo promatrati i evoluciju oblika, pogotovo onih dramskih.
Vetranović je u svome stvaralaštvu obuhvatio mnogo žanrova, od dvaju pastoralno-mitoloških prizora (Dijana, Lovac i vila) i mitološke drame Orfeo preko ljubavne poezije mladog i zanesenog pjesnika u Ranjininu zborniku (dvije pjesme koje ne pripadaju ljubavnoj lirici nego "pjesmama u smrt"[2]) sve do maskerata, za koje kritika smatra da su formom i tematikom često ispred Nalješkovićevih. Nakon ulaska u samostan, njegovo pjesništvo poprima drugačiji ton, a zaljubljeni pjesnik prepušta mjesto mladom opatu koji stvara religioznu poeziju i crkvena prikazanja s razgranatom strukturom i psihološki razrađenim likovima među kojima se ističe prikazanje Posvetilište Abramovo. Epom Piligrin, velikom i kompleksnom manirističkom strukturom koja podsjeća na Danteovo putovanje u Božanstvenoj komediji, Vetranović je zagazio u kraj svog života i svog stvaralačkog ciklusa. Ep je zbog pjesnikove starosti ostao nedovršen. Zatvarajući svoj bogati lirski opus, Vetranović se na neki način vraća mitološkim počecima pjevajući o mitološkim likovima i prizorima.
Zaključno, Vetranovićevo stvaralaštvo Franjo Švelec dijeli na tri faze:
Vetranović je u svojim djelima govorio i o poetičkim viđenjima nastajanja poezije, o oblicima i funkciji. U pjesmi Pjesanca upomoć poetam parafrazira Horacijevu misao o slobodi stvaralaštva pjesnika i slikara, dodavši sliku lončara (grnčara) koji može raspoređivati ručke na posuđu po vlastitoj volji, kao što pjesnici mogu slobodno slijediti svoju Muzu.
U 'Pjesanci Plutonu govori o podražavanju kao osnovnom principu stvaralaštva te ističe važnost uzora koje treba slijediti. U Pjesanci Marinu Držiću upomoć, napisanu kao obranu Držiću kojeg su optužili da je plagirao Vetranovića svojom Tirenom, piše da se do prave poezije dolazi tako što pjesnici svoju svijes lome, bdiju bez pokojna sanka, a Muza im pokazuje drumak pravi, čime je sintetizirao platonističku i aristotelovsku estetiku.
Velik je dio Vetranovićeva opusa izgubljen, a do danas su sačuvane 132 pjesme. U ranoj je mladosti vjerojatno pisao ljubavnu poeziju, a o tome je trag ostavio u kasnijim pjesmama (utjecaj petrarkizma), uz spominjanje drugih pisaca (u pjesničkim poslanicama Nikole Nalješkovića).
Religiozne pjesme zauzimaju najveći dio Vetranovićeva opusa i čine ga najplodnijim pjesnikom te tematike u ranoj hrvatskoj renesansi. Pisao je parafraze biblijskih poučnih priča u renesansnom duhu, zajedno s tradicionalnim temama Kristova rođenja i smrti i propasti svijeta. Bavio se i teološkim te filozofskim pitanjima o smrti, grijehu, spoznaji, Svetom Trojstvu, a također je prepjevao i neke psalme. Premda se javljaju nekršćanski simboli i motivi iz antičkih mitologija (grčke i rimske, pjesme su kršćanske i duhovne, katkad i alegorički. Vetranović je slobodno parafrazirao (višestruko su duži od izvornika) pet psalama, aludirajući na suvremenost, posebice na protutursku tematiku te svoju sudbinu.
Vetranović je i najznačajniji politički pjesnik svojeg razdoblja, a protuturska se tematika miješa i s protumletačkom.
Vetranović je pisao i satire morala i običaja, s kršćanskim ideologemima: osuđuje oholost i taštinu te ističe prolaznost zemaljskog kontrastirajući to sa zemaljskim primjerima i grijesima.
Ranoj fazi stvaralaštva pripadaju maskerate, koje pripadaju u najstarije dubrovačke pjesme te vrste. Ispjevane su u vedrom tonu, izostaje ljubavna tematika i senzualnost, ističe se rodoljublje, a tematika je većine dolazak stranaca u Dubrovnik i veličanje ljepote građanki te hvaljenje plemstva, politike, ugleda, građana i trgovine.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.