Krizotil

Krizotil ili bijeli azbest je oblik azbesta koji se najčešće susreće.^[1] Čini oko 95% sveg azbesta u SAD-u^[2] te približno sličnog udjela u drugim zemljama.^[3] Meki je i vlaknasti silikat u serpentinskoj skupini filosilikata. Kao takav razlikuje se od drugih azbestnih minerala u amfibolskojskupini. Idealna kemijska formula je Mg₃(Si₂O₅)(OH)₄.^[1]

Krizotilski serpentin iz Arizone, Salt River

Najmanje je opasni od svih šest azbestnih materijala. U Hrvatskoj krizotil je azbestni materijal koji se najviše koristilo. Zbog toga se dugo raspravljalo o tome hoće li ga se u potpunosti zabraniti.^[4]

U prirodi se javlja u serpentinskim stijenama. Vlakna su mu višestrukih okomitih slojeva. Prosječna debljina vlakana je 2 cm. Velika nalazišta nalaze se u Africi, Australiji, Cipru, Italiji, Kanadi, Novom Zelandu, Rusiji i SAD-u (Kalifornija). Eksploatacija nalazišta počela je 1880. godine, na inicijativu engleske pamučne industrije. U zemljama zapadne Europe uporaba raznih vrsta krizotila zabranjuje se od 1986. godine.^[5]

Krizotil nije isto što i krizolit.

Izvori

1. U.S. Department of Health and Human Services (2005). "Asbestos." Report on Carcinogens, Eleventh Edition.
2. Occupational Safety and Health Administration, U.S. Department of Labor (2007). 29 C.F.R. 1910.1001. Appendix J.
3. Institut national de recherche sur la sécurité (1997). "Amiante  Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. lipnja 2008. (Wayback Machine)." Fiches toxicologiques. n° 167. (franc.)
4. Najčešće korišteni azbestni materijali u ...  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. prosinca 2013. (Wayback Machine), Otrovno.com
5. J. Vučinić, S. Kovačević, S. Kirin: Analiza proizvodnje azbesta i posljedice na zdravlje ljudi, Sigurnost 49 (2) 137 - 144 (2007)