Ivan Belostenec

Ivan Belostenec OSPPE (Varaždin?, 1593. ili 1594. ‒ Lepoglava, 10. veljače 1675.), hrvatski katolički svećenik, pavlin, propovjednik i leksikograf.

Naslovnica Belostenčeva Gazofilacija, objavljenog postumno 1740. godine

Gazofilacij izložen u Muzeju grada Zagreba

Ime

Različiti su zapisi njegova imena: N hrv. Bylloſtinacz (Sacri sermones), Bėllosztėnëcz (Gazophylacium); G lat. Joannis.

Za života se je potpisivao kao Bilostinac. Suvremenici su ga ponekad imenovali kao Belostenec. Priređivači njegova rječnika, koji je objavljen 65 godina nakon njegove smrti, koristili su višeznačna slova. Slovo ė u rječniku Gazophylacium označava refleks jata te ga je moguće čitati kao /i/ ili kao /e/. Slovo ë u rječniku Gazophylacium označava refleks poluglasa te ga je moguće čitati kao /a/ ili kao /e/. Stoga je zapis Bėllosztėnëcz moguće čitati ili kao Bilostinac ili kao Belostenec.

U filološkoj literaturi uobičajeno je imenovati ga Belostenec, ali pojedini filolozi uporni su u imenu Bilostinac, jer sve ukazuje na to da se je upravo tako zvao. Oba su načina korektna i prihvaćena.

Životopis

O Belostenčevom djetinjstvu nemamo podataka. Godine 1616. stupio je u Pavlinski red. Filozofiju je studirao u Beču, bogoslovlje u Rimu. Prior pavlinskih samostana u Lepoglavi, Sveticama kod Ozlja i Svetoj Jeleni kod Čakovca, vizitator u Istri, provincijal pavlinske provincije. Putujući hrvatskim područjem sakupljao je i proučavao jezično blago.^[1] Od 1663. do smrti boravi u pavlinskom samostanu u Lepoglavi.^[2][3][4]

Pisao je pjesme i propovijedi. Glavno mu je djelo dvojezični dvosveščani enciklopedijski rječnik Gazofilacij ili riznica latinsko-hrvatskih(ilirskih) riječi (Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium). Drugi svezak rječnika ima naslov Gazofilacij hrvatsko-latinski (Gazophylacium illyrico-latinum).^[5] Djelo je ostalo nedovršeno. Razvija opći znak za jat u latinici (ě - e s kvačicom ili takozvano rogato e). Osim po bogatstvu riječi (oko 40.000 riječi na 2.000 stranica teksta) Gazofilacij je važan i po tronarječnoj (kajkavsko-čakavsko-štokavskoj) jezičnoj koncepciji karakterističnoj za pripadnike ozaljskoga književno-jezičnoga kruga.^[6]

Rječnik su dovršili i za tisak priredili pavlini Jerolim Orlović i Andrija Mužar (objavljen je u Zagrebu 1740. godine). U dvadesetom stoljeću napravljena su dva pretiska rječnika (1973. i 1998. godine).^[7]

Djela

• 1644. Pavlinska pjesmarica. Rukopisna zbirka liturgijskih tekstova i pjesama, za koju neki autori smatraju da je sastavljena pod uredništvom Ivana Belostenca.
• 1665. Bogomila slatkopopevka od žitka s. Pavla. Graz. Podatak na temelju sekundarnih izvora, nema sačuvanih primjeraka.^[8]
• 1672. Sacri sermones in sacratissimum festum Corporis Christi. Graz: s. l.^[9][10]
• 1740. Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium. Zagrabiae: Typis Joannis Baptistae Weitz.^[11]