Funkcijsko programiranje

Funkcijsko programiranje je programska paradigma koja tretira računanje kao evaluaciju matematičkih funkcija i izbjegava stanje i mutabilne podatke. Naglašava primjenu funkcija, kao suprotnost stilu imperativnog programiranja koji naglašava promjene u stanju.^[1]

Šira koncepcija funkcijskog programiranja jednostavno definira skup zajedničkih briga i tema mjesto popisa distinkcija od ostalih paradigmi. Često se važnima smatraju funkcije višeg reda i prvorazredne funkcije, zatvaranja i rekurzija. Druga uobičajena svojstva funkcijskih programskih jezika su kontinuacije, Hindley-Milner sustavi inference tipova, nestriktne evaluacijske strategije (uključujući i "lijenost") te monade.

Funkcijski jezici uključuju APL, Erlang, Haskell, Lisp, ML i Scheme (u abecednom poretku).

Funkcijski programski jezici, napose "čisti funkcijski", su često istaknuti u akademskoj zajednici, za razliku od komercijalnog razvoja programske podrške. U drugu ruku, istaknuti funkcijski jezici korišteni u industriji i komercijalnim aplikacijama uključuju Erlang (konkurentne aplikacije),^[2] R (statistika),^[3] Mathematica (simbolička matematika),^[4] Haskell,^[5][6] ML,^[7] J i K (financijska analiza), te domenski-specifične programske jezike kao što je XSLT.^[8][9]

Lambda račun je osnovica većine modela funkcijskog programiranja.