Europske integracije

Europska integracije proces su industrijske, političke, pravne, ekonomske, društvene i kulturne integracije država u Europi, potpunog ili djelomičnog opsega. Europska integracija se ostvaruje preko Europske unije i njenih regulacija.

Zastava Europske unije

Povijest

Nastojanja da se ujedine različita europska područja mogu se vidjeti u starijoj povijesti Europe, poput antike ili srednjeg vijeka, kada su neki od vladara čeznuli za najširom mogućom dominacijom nad drugim državama (npr. rimski, bizantski ili kasnije franački i njemački carevi), ili kada su se oblikovale različite skupine u svrhu vojne ili druge suradnje (npr. neke plemenske zajednice kao što su Samovo Carstvo ili kasnije Poljsko-litvanska unija).

Ideja o sporazumu između europskih zemalja nastala je u kasnom srednjem vijeku, a jedan od prvih pionira bio je češki kralj Juraj Podjebradski (1462.). Slogan "ujedinjene države Europe" prvi je upotrijebio francuski pisac Victor Hugo 1849. U 20. stoljeću ideju je oživjela Međunarodna Paneuropska unija koju je 1922. godine pokrenuo grof Richard von Coudenhove-Kalergi,^[1] a u međuratnom razdoblju uglavnom ju je poticao francuski ministar Aristide Briand.^[2] Europske integracije nastale su uglavnom zato što je niz odgovornih političara želio postići da se svjetski rat - koji je nastao u Europi - ne može ponoviti.

Prvi korak u praktičnoj integraciji bilo je osnivanje Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OEEC) 1948., čijih je 18 članica suodlučivalo o raspodjeli američke pomoći prema Marshallovom planu; a 1961. postaje Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj. Godine 1949. na inicijativu W. Churchilla osnovano je Vijeće Europe sa širokim područjem djelovanja, danas uglavnom na području ljudskih prava. Iste godine u Moskvi je osnovan Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV), koji je prestao postojati 1991. godine. Godine 1952. osnovana je transnacionalna Europska zajednica za ugljen i čelik u kojoj je šest članica (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Zapadna Njemačka i Nizozemska) koordiniralo svoju proizvodnju kako bi izbjegli ekonomske sukobe koji su pridonijeli Prvom svjetskom ratu.

Iste zemlje potpisale su Ugovor o Europskoj zajednici za atomsku energiju i pokrenule su Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) i Europsko udruženje za slobodnu trgovinu (EFTA) 1960. godine. Ugovorom iz Maastrichta iz 1992. godine nastala je Europska unija iz EEZ-a i proširen njezin djelokrug na sigurnosnu i vanjsku politiku i pravosudnu suradnju. Schengenski sporazum o slobodnom kretanju osoba i robe potpisan je 1985., a postao je dio pravne stečevine EU 1997. godine. Lisabonski ugovor iz 2007.-2009. donio je niz reformi, kako bi djelovanje EU-a postalo učinkovitije.

Europska unija

Europska unija (EU) je udruženje 27 suverenih država članica koje su sporazumom prenijele određeni dio svojih nadležnosti na zajedničke institucije, kako bi koordinirale svoje politike u velikom broju područja, a da pritom ne čine novu državu povrh država članica. Službeno je uspostavljena Ugovorom iz Maastrichta iz 1993. godine na osnovu postojeće Europske ekonomske zajednice.

Postoji 12 osnivačkih država, a to su: Belgija, Danska, Francuska, Njemačka, Grčka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Velika Britanija. Godine 1995. u EU su ušle: Austrija, Finska i Švedska, a Cipar, Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija pridružili su se 2004. Bugarska i Rumunjska pridružile su se 2007. Hrvatska je pristupila 2013. Velika Britanija se povukla 2020. godine nakon 47 godina članstva. Službeno kandidati za pristupanje su: Albanija, Sjeverna Makedonija, Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina, Ukrajina, Moldavija i Turska. Prijava Maroka je odbijena. Island i Švicarska povukli su svoje prijave. Norveška je odbila članstvo na dva referenduma.

Prikaz europskih integracija

Izvori

1. Ben Rosamond, Theories of European Integration, Palgrave Macmillan, 2000, pp. 21–22.
2. D. Weigall and P. Stirk, editors, The Origins and Development of the European Community, Leicester: Leicester University Press, 1992, pp. 11–15.