Vladimir Bakarić
From Wikipedia, the free encyclopedia
Vladimir Bakarić (Velika Gorica, 8. ožujka 1912. - Zagreb, 16. siječnja 1983.), bio je hrvatski komunist i političar u socijalističkoj Jugoslaviji, doktor prava i narodni heroj.[1][2] Politički komesar Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, te potom šef Komunističke partije Hrvatske bez prekida od 1944. do 1969. godine. Predsjednik Vlade Narodne Republike Hrvatske od 1945. do 1953. god., predsjednik Sabora NRH 1953.–1963., član Savjeta Federacije SFRJ od 1964. do 1974., od 1974. god. do smrti član Predsjedništva SFRJ.
Jedan od vodećih komunista u Hrvatskoj prije i za vrijeme II. svjetskog rata, smatran je najutjecajnijim komunističkim rukovodiocem u Hrvatskoj od kraja II. svjetskog rata do početka 1980.-ih godina. Zbog slabog zdravlja i obazrivosti u javnim nastupima, stekao je nadimke Svileni i Mrtvac,[3] zato je relativno rano odustao od vođenja izvršne vlasti u Hrvatskoj, i manje više radio kao čovjek iz sjene na ideološkim partijskim pitanjima; međutim je zapravo komunistička partija u društvenom ustroju SR Hrvatske i SFRJ i odlučivala o svim presudno važnim stvarima, a pitanja komunističke ideologije su bila od neizmjerne važnosti za javni život. Bakarić je nakon Drugog svjetskog rata, uz Edvarda Kardelja bio je zagovornik aneksije Julijske krajine Hrvatskoj i Sloveniji bez ikakve autonomije te s Borisom Kidričem i Kardeljem predvodnik reformističke frakcije u jugoslavenskoj partiji, - takozvanih liberala - boraca za Samoupravni socijalizam. Pripadao je grupi koja je omogućila Privrednu reformu 1964., pad Aleksandra Rankovića 1966., Hrvatsko proljeće i Ustav iz 1974. pozivom na kojeg su sve jugoslavenske republike kasnije ostvarile neovisnost.