Kauzalnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Kauzalnost (srednjovjekovni lat. causalitas: uzročnost, od lat. causa: uzrok) je ono što biva po uzrocima, slijed od uzroka na posljedicu ili učinak, bez obzira na moguću svrhovitost. U filozofiji kauzalnost je sveopće prožimanje pojava (u ontološkom značenju) u prirodnoj i ljudskoj zbilji. Postoje različite vrste kauzalnosti prema vrstama bića. To načelo prvi je formulirao Aristotel:
![Wikicitati](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/fa/Wikiquote-logo.svg/15px-Wikiquote-logo.svg.png)
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/4/4e/Orbital_motion.gif)
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/17/Cavalo_a_arrastar_um_bloco_de_350_kg..png/320px-Cavalo_a_arrastar_um_bloco_de_350_kg..png)
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/0/0e/NewtonsLawOfUniversalGravitation.svg/320px-NewtonsLawOfUniversalGravitation.svg.png)
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/d3/Newtons_cradle_animation_book_2.gif/320px-Newtons_cradle_animation_book_2.gif)
Jedino što ničim nije prouzročeno, a uzrokuje sve, to je Bog kao "nepokretno pokretalo" ili kao sam svoj uzrok (lat. causa sui). Prema D. Humeu, spoznaja o kauzalnosti proizlazi iz naših asocijacija i navika na temelju ponovljenoga iskustva i zapažanja pojedinih događaja. Time Hume ne poriče postojanje same uzročnosti. Taj problem I. Kant je pokušao nadvladati koncepcijom o objektivnom karakteru načela (principa) univerzalne uzročnosti kao apriornom obliku uma. Mnogobrojne interpretacije kauzalnosti temelje se na mehanicističkom tumačenju i njegovoj kritici (na primjer Heisenbergovo načelo neodređenosti).[1]