![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/fa/STScI-Uranus-NIRCam.png/640px-STScI-Uranus-NIRCam.png&w=640&q=50)
Uranovi prstenovi
From Wikipedia, the free encyclopedia
Uranovi prstenovi su sustav prstenova oko planeta Urana. Znatno su jednostavniji od Saturnovih, no ipak složeniji od sustava prstenova oko Jupitera i Neptuna. Uranove prstenove otkrili su 10. ožujka 1977. James L. Elliot, Edward W. Dunham i Jessica Mink. William Herschel također je izvijestio o promatranju prstenova 1789., no moderni astronomi su podijeljeni oko toga je li ih uopće mogao vidjeti, jer su vrlo slabog sjaja.[1]
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/fa/STScI-Uranus-NIRCam.png/640px-STScI-Uranus-NIRCam.png)
Do 1977. identificirano je devet različitih prstenova. Dva dodatna prstena otkrivena su 1986. na slikama koje je snimila svemirska letjelica Voyager 2, a dva vanjska prstena pronađena su 2003. – 2005. na fotografijama svemirskog teleskopa Hubble. Redoslijedom od planeta prema vani, 13 poznatih prstenova označeni su kao 1986U2R/ζ, 6, 5, 4, α, β, η, γ, δ, λ, ε, ν i μ. Njihov radijus se kreće od oko 38.000 km (prsten 1986U2R/ζ) prsten do oko 98.000 km (prsten μ). Između glavnih prstenova mogu postojati dodatne slabe trake prašine i nepotpuni lukovi. Prstenovi su izuzetno tamni — Bolometrijski albedo čestica prstenova ne prelazi 2%. Vjerojatno se sastoje od vodenog leda s dodatkom neke tamne organske tvari promijenjene zračenjem.
Većina Uranovih prstenova neprozirna je i široka samo nekoliko kilometara. Sustav prstenova općenito sadrži malo prašine, a sastoji se uglavnom od velikih tijela promjena od 20 cm do 20 m. Neki prstenovi su optički tanki: široki i slabašni prstenovi 1986U2R/ζ, μ i ν napravljeni su od malih čestica prašine, dok uzak i slabašan λ prsten također sadrži veća tijela. Relativni nedostatak prašine u sustavu prstena može biti posljedica aerodinamičkog otpora iz proširene Uranove egzosfere.
Smatra se da su Uranovi prstenovi relativno mladi, mlađi od 600 milijun godina. Uranov prstenasti sustav vjerojatno je nastao zbog sudara nekoliko mjeseca koji su nekada postojali oko planeta. Nakon sudara, mjeseci su se vjerojatno raspali na mnoge čestice, koje su preživjele kao uski i optički gusti prstenovi samo u strogo ograničenim zonama maksimalne stabilnosti.
Mehanizam koji drži uske prstenove u svojim granicama nije dobro shvaćen. U početku se pretpostavljalo da svaki uski prsten ima par obližnjih pastirskih satelita koji drže unutar zone prstena. Godine 1986. Voyager 2 otkrio je samo jedan takav par pastira (Cordelia i Ophelia ) oko najsvjetlijeg prstena (ε), a slabašni ν (čita se: nu) prsten je kasnije otkriven između orbita Portije i Rosalinde.[2]