Uloga Srpske pravoslavne Crkve tijekom velikosrpske agresije
From Wikipedia, the free encyclopedia
Srpska pravoslavna crkva (SPC) tijekom velikosrpske agresije imala je vrlo kontroverznu ulogu.[1] Iako je u početku rata bilo poziva na pomirenje i prestanak sukoba, kako je rat odmicao, SPC izdaje niz priopćenja kojima ohrabruje nastavak rata i zadražvanje okupiranih teritorija.[1]
Ovaj je članak potrebno napisati enciklopedijskim stilom. (Rasprava) Enciklopedijski članci pišu se sažeto, nekićenim i neutralnim jezikom. |
U razdoblju 1990-ih SPC postiže značajnu ulogu u javnom životu.[2] Tijekom velikosrpske agresije 1990-ih godina brojni su se sudionici pozivali na Srpsku pravoslavnu crkvu, tražili njenu podršku i često je dobivali.[3] Mnogi predstavnici SPC su javno podržavali srpske vojne i paravojne postrojbe.[4] Čak je i patrijarh Pavle blagoslivljao Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.[5]
Tijekom 1990-ih SPC je kao institucija bila preokupirana "nacionalnim pitanjem",[6] a nacionalizam (nazivan i "svetosavski nacionalizam") je postao dominantna struja unutar crkve.[2][7][8] Kao glasnogovornike nacionalizma unutar Crkve, kritičari navode četiri Justinova učenika: Amfilohija Radovića, Artemija Radosavljevića, Atanasija Jevtića i Irineja Bulovića.[7] Do 1991. godine, sva četvorica justinovaca su se našli u vrhu SPC, kao episkopi. Njih četvorica, uz patrijarha Pavla, predstavljali su "idejni sinod" SPC.[9] Suočen s nacionalizmom svojih episkopa, srpski patrijarh Pavle je pozivao na poštovanje ljudskih vrijednosti poznatim riječima: "Budimo ljudi, iako smo Srbi".[10] Jedan od protivnika nacionalizma u crkvi u ovom razdoblja bio je zagrebački mitropolit Jovan. Na teološkom polju, ovo razdoblje karakterizira jačanje protu-ekumenskih tendencija.[6]
Srpska pravoslavna crkva je tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji odbacila gotovo sve ponuđene mirovne planove, uključujući Vanceov plan, Vance-Owenov plan, Plan Kontakt skupine i Daytonski mirovni sporazum. Čak i kad su poslanici Republike Srpske bili spremni na povlačenje, SPC je zastupala "jedan puno militantniji stav".[1]