Tradicionalna misa
religijski obred / From Wikipedia, the free encyclopedia
Tradicionalna latinska misa (TLM), tridentska misa ili latinska misa oblik je rimskoga obreda svete mise sadržan u tipskome izdanju[1] Rimskog misala kakav je izdavan od 1570. do 1962. Sve do pojave mise Pavla VI. u prosincu 1969., ovo je bio najrašireniji oblik liturgije na svijetu. U skoro[2][3] svakoj zemlji slavila se isključivo na latinskomu jeziku, no bila je dozvoljena i uporaba inih jezika kako prije Tridentskoga sabora, tako i sljedećih stoljeća sve do Drugoga vatikanskoga sabora.[4]
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika. |
U nekim zemljama ovoj se misi daje pridjev „tridentska”, koji dolazi od latinskoga izraza Tridentinus, značenja „vezan za grad Tridentum” (današnji Trento u Italiji). Kao odgovor na odluke Tridentskoga sabora[5] papa Pio V. objavio je 14. srpnja 1570. bulom Quo primum tempore[6] novo izdanje Rimskoga misala, čineći ga time obveznim za cjelokupnu Zapadnu Crkvu, s izuzetkom onih crkava ili redova, koje su se 1570. preko 200 godina zakonito služile drugim misalom (a ne rimskim). Oni su mogli zadržati svoj stari misal, a mogli su ga i zamijeniti novom redakcijom Rimskoga misala, koju je proveo Pio V. Među njima je bio i npr. zagrebački obred,[7] ali i mnogo stariji dominikanski obred, po kome je i sam Pio V., kao redovnik-dominikanac, slavio privatne Mise. Pavao VI. nije dopustio takvu raznolikost te je svoj novi misal proglasio obvezatnim za sve; čak je i drevni ambrozijanski obred reformiran analogno rimskome.[8]
Papa Benedikt XVI. izdao je 2007. motuproprij Summorum Pontificum, s popratnim pismom biskupima svijeta. Papa je izjavio kako se izdanje Rimskog misala iz 1962. ima smatrati „izvanrednim oblikom” (forma extraordinaria)[9] rimskoga obreda, čiji je Misal u izdanju pape Pavla VI. iz 1970. redovni ili standardni oblik (forma ordinaria). Kao posljedica toga, neki zovu tradicijsku latinsku misu „izvanrednim oblikom mise”.[10] Tradicijski rimski obred katkad se zove „usus antiquior” (drevna uporaba) ili „forma antiquior” (stariji oblik),[11] kako bi ga se razlikovalo od novijega oblika rimskoga obreda iz 1970., koji se katkada naziva „novus ordo” (novi red).
Drugi su nazivi skraćeni – tradicionalna misa i latinska misa – iako je službeni jezik mise koja ju je zamijenila također latinski, te se katkada i ona slavi na tom jeziku.[12][13]
U Misama koje se slave bez prisutnosti puka, svaki katolički svećenik latinskoga obreda može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao papa Ivan XXIII. 1962. ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. 1970., koji se sada smatra „redovnim” oblikom liturgije. Na slavlja svete Mise prema Misalu iz 1962. mogu „se pripustiti, održavajući pravne odredbe, također vjernici koji to sami zatraže.”[14] Dozvolu za korištenje tradicijskoga rimskoga obreda u župnim misama može dati župnik.[15]