Prosvijećeni apsolutizam
From Wikipedia, the free encyclopedia
Prosvijećeni apsolutizam oblik je vladavine koji se pojavio u drugoj polovici 18. stoljeća; neki autori razdoblje apsolutizma približno određuju razdobljem 1660. – 1789. godine; dok drugi to razdoblje protežu do 1815. godine, kada je definitivno završila vladavina Napoleona I.[1]
Apsolutističke ideje se najprije javljaju u krugovima bliskim kraljevskom dvoru u Engleskoj, gdje prva polovica 17. stoljeća prolazi u nastojanjima Jakova I. i Karla I. da vladaju bez parlamenta, tj. isključujući plemstvo od njegove tradicionalne uloge korektora kraljevske vlasti. Naime, prema zajedničkoj europskoj tradiciji, kralj nije mogao vladati protivno zakonima koje je odobrio parlament. Ideje koje nastaju u Engleskoj šire se Europom, nakon što ih francuski mislioci prihvaćaju i uključuju u suvremenu literaturu na francuskom jeziku, tada najčitanijem i najutjecajnijem jeziku Europe.[2] Od tada pa do početka 19. stoljeća ideje prosvjetiteljstva su neodvojivo povezane s idejom apsolutne monarhije.
Osloncem na prosvjetiteljske ideje apsolutistički vladari u Europi poput primjerice pruskog kralja Fridrika II., habsburških vladara Marije Terezije i Josipa II., te ruske carice Katarine II., provode brojne reforme - razvlašćujući istovremeno plemstvo i Crkvu i povećavajući porezno opterećenje širokih narodnih slojeva. Prosvjećeni apsolutisti smatrali su da trebaju vladati za dobrobit vlastitih podanika, neovisno o tome da li se tim podanicima sviđaju njihove reforme. Vladari su uvodili opću školsku obvezu, miješali se u crkvene poslove, mijenjali pravni sustav, napose ukidajući torturu i procese protiv vještica. Poticali su razvoj gospodarstva i različitim mjerama podržavali novine u poljodjelstvu, trgovini i manufakturama. Koncentraciju cjelokupne vlasti u svojim rukama smatrali su ti vladari za preduvjet provođenja bilo kakvih smislenih reformi.