Pravo vlasništva
From Wikipedia, the free encyclopedia
Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Vlasnik ima pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari.[1] Vlasnik stvari, ipak, ne smije izvršavati svoje pravo vlasništva preko granica koje su svim vlasnicima takvih stvari postavljene na temelju zakona radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudskoga okoliša i zdravlja ljudi.
Pravo vlasništva može se odnositi na nekretnine i pokretne stvari. Prema propisima u pomorstvu i zračnom prometu, brodovi i avioni - makar su očito pokretne stvari - zbog visoke su vrijednosti stavljeni u pravni režim koji nalikuje onome što ga imaju nekretnine.
Udjeli u dioničkim društvima ("dionice") i određene druge tzv. "vrijednosnice" u pravnom smislu se smatraju pokretnim stvarima, slijedom čega mogu biti predmet vlasništva - te se onda mogu kupovati, zalagati i sl. Kod izvornih pravnih rješenja iz prošlosti, uvijek se izdavao tzv. vrijednosni papir, koji je doista bio pokretna stvar: potom je vlasnik ili nositelj ograničenih stvarnih prava na vrijednosnom papiru imao stanovita druga ovlaštenja (npr. pravo da sudjeluje kod isplate dobiti dioničkog društva). Danas se takvi vrijednosni papiri u fizičkom obliku rijetko izdaju - uglavnom bude riječ o pukim računalnim zapisima kod primjerice Središnjeg depozitorija nematerijaliziranih vrijednosnih papira.[2] Za takve nematerijalne "vrijednosne papire" uobičajeno je fingirati (od "fikcija" - u pravu termin koji govori o pretpostavci da postoji nešto što sigurno nije istina, npr. postoji fikcija da je nekoj osobi koja se nalazi u Argentini doista dostavljeno kakvo rješenje, nakon što je akt izvješen na oglasnoj ploči suda u Bjelovaru) da su stvari. Pomoću takve pravne fikcije omogućeno je preprodaja, zalaganje i slični uobičajeni poslovi s vrijednosnicama.
Vlasništvo je pravo koje svojem nositelju daje najširi opseg ovlaštenja, među tzv. "stvarnim pravima" (u toj pravnoj sintagmi riječ "stvarna"/lat. "realna" označava da je riječ o pravima koje se odnose na - stvari). Stvarna prava koja su manjeg dosega naziva pravna struka "ograničena stvarna prava"; takav termin se koristi i u samom tekstu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (čl. 151. ZOVDSP i drugdje). Među ograničenim stvarnim pravima najčešći su založno pravo i razne služnosti. Ograničena stvarna prava se smatraju "teretom" na stvari, koja u stanovitoj mjeri ograničavaju pravo vlasništva: u principu bi stvar uvijek trebala imati vlasnika, a mogu (i ne moraju) biti opterećena ograničenim stvarnim pravima.
Ustav Republike Hrvatske u čl. 48. jamči pravo vlasništva, uz važan dodatak: "Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.". Slično propisuje i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i opet uz važan dodatak gdje se objašnjava da postoji također: "pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni[3]