Petar Krešimir IV.

Petar Krešimir IV. Veliki bio je hrvatski kralj koji je vladao od 1058. do 1074. godine. Iz vladarske je dinastije Trpimirovića. Prvi vladar za kojega je u suvremenim izvorima potvrđena titula kralja Hrvatske i Dalmacije.^[1]

Petar Krešimir IV.
Spomenik Petru Krešimiru u Šibeniku
Kralj Dalmacije i Hrvatske
Vladavina	1058. – 1074.
Prethodnik	Stjepan I.
Nasljednik	Dmitar Zvonimir
Puno ime	Petar Krešimir IV. Trpimirović "Veliki"
Dinastija	Trpimirovići
Otac	Stjepan I.
Majka	Hicela Orseolo
Smrt	1074.
Pokop	Crkva sv. Stjepana, Hrvatska

Petra Krešimira IV. priznaju za kralja grad i nadbiskupija Splitska

Odredba i potvrda kralja Petra Krešimira IV. o području Rapske biskupije (8. srpnja 1071. U Biogradu). Hrvatski državni arhiv

Povijest

Zemljovid Hrvatske za Petra Krešimira IV.

Hrvatsko kraljevstvo je zbog međusobnih sukoba Držislavovih sinova jako oslabilo. Kralj Stjepan I. započeo je s obnovom koju je uspješno dovršio njegov sin Petar Krešimir IV., jedan od najslavnijih hrvatskih vladara, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države. Za vrijeme njegove vladavine prostor Crvene Hrvatske (Paganija, Travunija, Zahumlje) došao je pod vrhovnu vlast hrvatske krune.

Početkom svoje vladavine bio je osumnjičen da je usmrtio svoga brata i suvladara Gojslava, zbog čega je papa Aleksandar II. (1061. – 1073.) poslao u Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije svog poslanika Majnarda pred kojim je kralj Petar Krešimir IV., zajedno s dvanaestoricom župana, dao zakletvu da nije kriv za bratovo ubojstvo, nakon čega je ponovo vraćen na prijestolje. O tome svjedoči podatak u Korčulanskom kodeksu iz 12. stoljeće gdje piše:

»	Aleksandar II. stolovao je 11 godina, 10 mjeseci, 13 dana. Ovaj je, ispravljajući revno, kao dobar pastir mnoge stvari u raznim stranama svijeta, čuo da je hrvatski vladar Krešimir na prijevaru dao ubiti brata Gojslava. Zato je poslao svog poslanika Majnarda, dakako, svetog i savjesnog muža, koji neka svojom oštroumnošću istraži ako je tako. On je došao i primio zadovoljštinu od njega (tj. Krešimira) koji se zakleo s dvanaestoricom svojih župana da nije umiješan u taj zločin. I sam se (vladar) pomiren (s crkvom) ponovo dočepao vlasti u onoj zemlji po svetom Petru apostolu.	«

Bizant, koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV. tada nije uzeo naslov carskog prokonzula ili eparha, te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, da spoje dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Otada "regnum Dalmatiae et Chroatiae" nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij.

Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Krešimir IV. ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Pristao je na još neke druge obveze, kao što su: potvrda po kanonskim propisima izabranog biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se pak obvezali kralju Petru Krešimiru IV. da će mu davati jednu trećinu od lučkih prihoda, "danak mira" i da će mu pomagati svojim brodovljem ako dođe do rata.

Gradski su prihodi jačali vlast Petra Krešimira, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina, te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi. Tako je i 1066. godine izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila Čika iz roda Madijevaca, njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.

Sve te velike promjene kojima mu je državne granice "svemogući Bog proširio na kopnu i moru" ("quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum"), odlučio je kralj Petar Krešimir IV. izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. godine darovanjem otoka Mauna samostanu sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog događaja Krešimir IV. je istaknuo da je to "naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru" ("nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni"), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem.

Godine 1071. kod Manzikerta Turci-Seldžuci zadali su težak udarac Bizantu, pa su to pokušali ustankom iskoristiti Bugari i Dukljani, kojima su se pridružili i Hrvati. Bizant je uspio usprkos velikim neprilikama i nevoljama razbiti ustanak i nakon što su vrlo brzo sredili Bugare, odlučili su srediti račune i s Petrom Krešimirom IV. Tako je normanski knez Amiko pristaša Bizanta, navalio s mora, te je potkraj travnja i početkom svibnja 1074. godine opsjedao Rab ali bez uspjeha. Međutim nekako su uspjeli zarobiti kralja Krešimira IV. na nepoznatom mjestu, pa je tako došlo do nagodbe po kojoj su gradovi Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin ustupljeni Normanima. Normane su već iduće godine protjerali Mlečani, kada je kralj Petar Krešimir IV. već bio mrtav. O njegovoj smrti ne zna se ništa.

Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV. pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Nažalost, Turci su kasnije crkvu sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali grobove protjerali, a grobnice uništili.

Budući da Petar Krešimir IV. nije imao djece i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je dotadašnji slavonski ban Dmitar Zvonimir.

Samostan Sv. Ivana

Muški benediktinski samostan sv. Ivana utemeljio je Petar Krešimir IV. 1059. godine kao svoju zadužbinu. Iste mu je godine dao privilegije kraljevske slobode, izuzevši ga od vlasti grada i biskupa, oslobodio ga je svakog osobnog i zemljišnog poreza, te ga je obdario posjedima od kojih je na kopnu najvažniji bio Rogovo. Kralj Dmitar Zvonimir je 1076. godine potvrdio samostanu privilegije, a kraljica Jelena mu je darovala zemlje pod brdom sv. Kuzme i Damjana, dok mu je biskup Prestencije darovao crkvu sv. Kuzme i Damjana. Zbog mletačkog razaranja grada, redovnici 1125. sele na Čokovac u samostan sv. Kuzme i Damjana. Sustavno istraživanje temeljnih ostataka ovog objekta započeto je 1969. godine, istraživanja je vršio Janko Belošević. Crkva je bila velikih dimenzija, 29 x 12,5 m, s predvorjem. Trobrodna je s tri apside, a zidovi su s vanjske strane raščlanjeni lezenama. U apsidalnom su dijelu pronađeni ulomci fresaka i nekoliko ulomaka crkvenog namještaja s motivom pletera. Oko crkve je pronađeno nekoliko starohrvatskih grobova.

Katedrala Svete Marije u Biskupiji Kraj Knina

U 11. stoljeću (1075., Petar Krešimir IV.) u kraljevskoj se villi Kosovo smješta središte hrvatskog dvorskog biskupa koji se oko 1040. godine javlja u pratnji hrvatskog kralja. Bazilika sv. Marije postaje njegovom katedralom. U tu svrhu crkvi se dograđuje sklop sa sjeverne strane za potrebe katedralnog kaptola. Unutar prezidane građevine nađeni su grobovi ranog srednjovjekovnog horizonta koji su nekoć bili ukopani uz samu crkvu.

Povijesni dokumenti

U vrijeme dok je Hrvatsko Kraljevstvo imalo vladare narodne krvi postojale su povelje i kronike koje nisu sačuvane do danas, a u povijesnoj ih se znanosti zove Gesta regum chroatorum. Ime su dobile po nazivu iz isprava kralja Petra Krešimira IV.

Izvori

1. Petar Krešimir IV. | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 12. studenoga 2023.

Vanjske poveznice

• Petar Krešimir IV. - Hrvatska enciklopedija
• Ante Vranković, Intrigantni reljef Petra Krešimira IV. – recenzija, Hrvatska revija, 3/2004., str. 121–122.

Vladarske titule
prethodnik Stjepan I.	hrvatski kralj 1058. – 1074.	nasljednik Dmitar Zvonimir