grad i naselje u Hrvatskoj, Požeško-slavonska županija From Wikipedia, the free encyclopedia
Pakrac je grad u Hrvatskoj, u zapadnoj Slavoniji, u Požeško-slavonskoj županiji.
Pakrac | |
---|---|
Država | Hrvatska |
Županija | Požeško-slavonska |
Gradonačelnik | Anamarija Blažević (HDZ) |
Naselja | 42 gradska naselja |
Površina | 358,2 km2 [1] |
Površina središta | 12,2 km2 |
Koordinate | 45°26′N 17°11′E |
Stanovništvo (2021.) | |
Ukupno | 7086 [2] |
– gustoća | 20 st./km2 |
Urbano | 4151 |
– gustoća | 340 st./km2 |
Odredišna pošta | 34550 Pakrac [3] |
Pozivni broj | +385 (0)34 |
Autooznaka | DA |
Stranica | pakrac |
Pakrac na zemljovidu Hrvatske |
Pakrac se sastoji od 42 naselja (stanje 2006.), to su: Badljevina, Batinjani, Bjelajci, Branešci, Brusnik, Bučje, Cicvare, Cikote, Dereza, Donja Obrijež, Donja Šumetlica, Donji Grahovljani, Dragović, Glavica, Gornja Obrijež, Gornja Šumetlica, Gornji Grahovljani, Jakovci, Kapetanovo Polje, Koturić, Kraguj, Kričke, Kusonje, Lipovac, Mali Banovac, Mali Budići, Novi Majur, Omanovac, Ožegovci, Pakrac, Ploštine, Popovci, Prekopakra, Prgomelje, Rogulje, Srednji Grahovljani, Stari Majur, Španovica, Tisovac, Toranj, Veliki Banovac i Veliki Budići.
U predturskom razdoblju, grad su naseljevali autohtoni Hrvati,[4] a takvo je stanje bilo sve do dolaska Osmanlija u prvoj polovici 16. stoljeća. Na to upućuje popis crkvenih župa 1501. godine, a smatra se da je samo u kotaru Toplici (današnja općina Daruvar) i Pakri (općina Pakrac) početkom 16. stoljeća živjelo između 16.000 i 20.000 stanovnika, a pretpostavlja se da je s posavskim dijelom Svetačja, te dijelovima Gušće i Požege, u cijelom kraju tada ukupno živjelo oko 50.000 stanovnika, isključivo autohtonih Hrvata.
Broj stanovnika se sredinom prve polovice 16. stoljeća, zbog straha od Osmanlija koji se približavaju s jugoistoka, počinje brzo smanjivati. Autohtono hrvatsko stanovništvo bježi na zapad, preko Ilove do Štajerske i Kranjske ili na sjever preko Drave u Mađarsku i Austriju (Gradišće). Turci, nakon konačnog osvajanja 1544. godine, nailaze na gotovo prazno područje te ga naseljavaju novim stanovništvom. Turci dovode muslimansko stanovništvo, a islamizira se i malobrojno preostalo hrvatsko stanovništv. Brza i relativno laku islamizaciju starosjedilaca potakao je strah od Turaka, ali i od nečovječnih postupaka neregularnih turskih četa (martolozi) koje su pljačkale, palile i ubijale starosjedilačko stanovništvo, te privilegije dobivene prelaskom na islam. Vodeća vlastelinska obitelj ovog kraja, plemići Svetački, također prelazi na islam. Osmanlije kasnije dovode stočare; više od 10.000 pravoslavnih stanovnika, uglavnom članova obitelji martologa koji su u ovaj kraj došli već u tijeku samog osvajanja i koji su sudjelovali u etničkom čišćenju tijekom osvajanja. Pravoslavni došljaci su bili Srbi i Vlasi, a kako je proces slavenizacije Vlaha, starobalkanskih stočara romanskog podrijetla, već bio u tijeku, teško je odrediti udjele Srba i Vlaha među naseljenicima. Topinimi kao "Mala Vlaška", naziv koji je veći dio ovog kraja dobio nakon njihova naseljavanja, ukazuju na znatnije prisustvo Vlaha.[4]
Stočarsko pravoslavno stanovništvo uglavnom se naseljava po višim dijelovima obronaka Papuka i Psunja, te obroncima Bilogore, dok nesigurni nizinski močvarni prostor uz rječicu Ilovu ostaje tijekom osmanske vlasti neaseljen i obrastao šumom.[4]
Austrija 1580. godine organizira Vojnu krajinu u koju su ulaze i dijelovi zapadne Slavonije - Poilovlje (danas teritorij općine Grubišno Polje, te prigorsko-posavski prostor, dok područje nanašnjih općina Daruvar i Pakrac ostaje izvan Vojne krajine. S uređenjem Vojne krajine smanjuje se rizik od provala i pljačke turskih martologa u prostoru zapadno od Ilove, pa među turskim martolozima izbija nezadovoljstvo, pa i bune. Neki od njih iseljavaju na austrijsku stranu, a rpvi prebjezi martologa su zabilježeni već 1587. godine. Niz privilegija koje su austrijski graničari na prostoru Vojne krajine imali dovodi do daljnjeg iseljavanja martologa i pražnjenje turske strane granice. Na taj se način pravoslavlje i srpstvo širi i zapadno od Ilove. Hrvatsko stanovništvo Srbe u prostoru zapadno od Ilove i danas naziva Vlasima, no ne u značenju stočara jer su u međuvremenu i oni postali poljoprivrednici kao i susjedno hrvatsko stanovništvo.[4]
S odlaskom Osmanlija iz zapadne Slavonije 1687. godine, povlači se i muslimansko stanovništvo, te kraj ostaje pust. Nove vojne vlasti (koje su trajale do 1881. godine) provode kolonizaciju koja je u početku bila dosta slaba, jer su se seliti mogli samo slobodni seljaci.[4]
U Poilovlju su se doseljavaju Hrvati i Srbi iz Bosne; Hrvati iz sisačke Posavine i iz područja križevačke regimente (potomci uglavnom ranije prebjeglih martologa); te Hrvati iz Gorskog kotara, Like i velebitskog primorskog podgorja. U drugoj polovici 18. stoljeća počinje intenzivnije naseljavanje, koje potiču grofovi Jankovići (vlasnici Daruvara, Sirača i Pakraca). Tada, i u prvoj polovici 19. stoljeća dolazi do intenzivnijeg naseljavanja, uglavnom Hrvata iz Gorskog kotara i Like, te postepeno Hrvati iz Hrvatskog zagorja i Prigorja. U najvećem broju se doseljavaju u nizinski močvarni prostor uz Ilovu. Jankovići prvi dovode i strane doseljenike - prvo njemačke obrtnike, trgovce i službenike, a zatim mađarske seljake s Jankovićevih imanja u Mađarskoj, a 1820-ih godina prvi put dolaze i Česi. Najintenziviji val naseljavanja događa se krajem 19. stoljeća, uvjetovan agrarnom krizom. Mnogi hrvatski seljaci zbog gospodarske krize prodaju imanja i odlaze, a doseljavaju se novi kolonisti iz raznih dijelova tadašnje Austro-Ugarske: Nijemci , Česi, Slovaci, Mađari, Talijani i drugi. Ovo dovodi do brzog porasta broja stanovnika i iznimne raznolikosti nacionalnog sastava.[4]
U prigorsko-posavskom prostoru, u 17. i u 18. stoljeću kraj naseljavaju Hrvati i Srbi iz Bosne, što s manjim intenzitetom traje i kroz 19. stoljeće. U međuvremenu se sve više doseljava Hrvata iz Like, Gorskog kotara, Polonja, Moslavine, te manjim dijelom iz Hrvatskog zagorja. Doseljavaju se, u nešto manjem broju, i Srbi iz Like, Banije i Korduna.[4]
U razdoblju od 1948. do 1991. godine u kretanju nacionalnog sastava općinskih središta zapadne Slavonije se zbinaju znatne promjene. Broj stanovnika općinskih središta raste, ali ne istim intenzitetom kod svih narodnosti. Ukupan broj stanovnika raste 98%, pri čemu se broj Hrvata povećava za 64%, Srba za 222%, a ostalih narodnosti zajedno 45%. Zbog navedenog dolazi do značajnih promjena u nacionalnom sastavu - udio Hrvata se smanjuje se sa 66,2% na 54,9%, ostalog nesrpskog stanovništva sa 18,1% na 13,2%, a udio Srba raste sa 15,7% na 25,8%. Hrvati ipak ostaju većinski narod u svim općinskim središtima kraja, pri čemu u Pakracu imaju relativnu većinu. Srbi u nekim od općinskoh središta zapadne Slavonije postaje relativna većina, no nigdje ne dobivaju apsolutnu većinu.[4] Srbi do 1991. postaju relativna većina u gradu i općini Pakrac.
Po popisu stanovništva iz 1991. godine, nacionalni sastav u današnjim granicama gradske općine Pakrac, po naseljenim mjestima je bio sljedeći:
ukupno općina Pakrac - 16.367
U Domovinskom ratu dolazi do sukoba u gradu, pa grad ostaje na liniji fronte sve do operacije Bljesak, dok Hrvati, Nijemci, Talijani, Mađari i Česi zajedno brane grad. Za vrijeme srpske okupacije na okupiranom području nesrpsko stanovništvo je protjerano.
Velik dio Srba je izbjegao za vrijeme i nakon operacije Bljesak, pa Hrvati danas predstavljaju apsolutnu većinu stanovništva (72,9 %), dok pripadnika nacionalnih manjina ima manje od 30% (Srbi 15,8 %, Talijani 4,8%, Česi 3,2%).
broj stanovnika | 8030 | 10195 | 10234 | 13496 | 15975 | 18422 | 17640 | 20361 | 15961 | 17003 | 17644 | 17023 | 16475 | 16367 | 8855 | 8460 | 7086 |
1857. | 1869. | 1880. | 1890. | 1900. | 1910. | 1921. | 1931. | 1948. | 1953. | 1961. | 1971. | 1981. | 1991. | 2001. | 2011. | 2021. |
broj stanovnika | 1076 | 1721 | 1761 | 2089 | 2762 | 3254 | 3122 | 3642 | 3558 | 3988 | 4926 | 6136 | 7361 | 8197 | 4772 | 4842 | 4151 |
1857. | 1869. | 1880. | 1890. | 1900. | 1910. | 1921. | 1931. | 1948. | 1953. | 1961. | 1971. | 1981. | 1991. | 2001. | 2011. | 2021. |
Prvi posredni spomen imena Pakrac susreće se 1229. godine u plemićkom pridjevku Marcel pakrački, iako neki arheološki nalazi pokazuju da se je ovdje živjelo i u antičko doba.[5]
Ne zna se točno vrijeme nastanka utvrde, no u kad je 1237. Pakrac prvi put spomenut u dokumentima, već postoji.Staro kajkavsko ime grada je bilo Pekrec. Spominje se i u zapisima templara (katolički crkveni viteški red zasnovan radi zaštite Kristova groba) koji su došli u Hrvatsku još 1185. godine. No, izvjesno je da su u Pakracu boravili nasljednici templarskih posjeda; ivanovci-hospitalci. Utvrda je bila oblika napravilnog peterokruga, sa sedam okruglih kula na rubovima i velikom branič-kulom, opasana tvrdim zidinama na kojima su bile puškarnice. Oko utvrde bili su ukopi u koje je puštena voda.
Godine 1242. u Pakrac provaljuju Mongoli, a već 1256. godine u Pakracu je boravio ban Slavonije Stjepan i osnovao prvu kovnicu novca – moneta banalis – banovac. Prije toga pravo na kovanje novca imao je samo kralj. Banovac se najvjerojatnije kovao unutar zida pakračke utvrde.
Najveći utjecaj na razvoj grada u 17. stoljeću imala je obitelj Janković, koja je sagradila i svoju kuriju. U to se vrijeme izgradila i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, a grad se sve više razvijao i postao središte trgovine i obrtništva, sagradila se bolnica, škola, pruga, hotel, sud, privatna električna centrala (munjara, 1906. godine) i ostalo. U gradu je postojala i sinagoga građena 1875., a srušena 1941. god.[5][6]
Rušenje gradske utvrde započeli su Jankovići Daruvarski i njenim kamenjem nasipavali cestu Pakrac-Kukunjevac, a godine 1867. prodali su je pravoslavnoj općini, koja je tu smjestila svoj parohijalni ured. Stari grad ruši se 1920-ih godina 20. stoljeća, a materijal se koristio za gradnju cesta.[6]
Zadnja kula pakračke tvrđe srušena je 1960. godine i na njenim temeljima je izgrađena zgrada Poglavarstva (Općina).
Prvi svjetski rat i Drugi svjetski rat, a naročito srpska agresija na grad i njegove stanovnike 1991. godine usporili su razvoj i uništili dio kuturne baštine Pakraca.[5]
Saborna crkva i episkopski dvor među najvažnijim su spomenicima neobizantske arhitekture u hrvatskom historicizmu. Saborna crkva, barokna građevina, restaurirana je između 1893. i 1896. prema projektima Hermana Bolléa kada je dobila današnji izgled i unutrašnju opremu. Monumentalni ikonostas u unutrašnjosti djelo je zagrebačkih stolara a izvedba samih ikona povjerena je srpskim slikarima Stevanu Todoroviću i Živku Jugoviću. Ikonostas je nestao u posljednjem ratu, kao i veći dio ostale unutrašnje opreme.
Špilja Trbušnjak[15] je, prema dosadašnjim mjerenjima duga više od 200 metara, a postoji mogućnost i da je puno duža, no i ovako je duža od poznate špilje Uviraljke, koja je do sada slovila za najdužu u Slavoniji
Najduža špilja u Slavoniji, duga, za sada istraženih, više od 200 metara, s velikim staništem šišmiša, geološki, hidrološki i biloški vrlo zanimljiva, nalazi se u širem prostoru Grahovljana. Mještani okolnih sela i lovci već dugo za nju znaju, ali da je najduža izmjerili su članovi Speleološkog kluba "Samobor", koji su tijekom vikenda, na poziv Planinarskog društva "Psunj", po prvi puta stručno pregledali nju i još dvije špilje za koje su potom rekli da su pravi "dragulji Slavonije".
Godine 1256. Pakrac je imao povlasticu kovanja novca. Smatra se da je to ujedno prva kovnica novca u Hrvata. MONETA REGIS P(ro) SCLAVNIA, naš banovac, je srebrni novac na kojemu je na prednjoj strani kuna u trku, a na naličju patrijarhalni (dvostruki) križ s dvije okrunjene glave. Bio je najljepša i najcjenjenija od svih hrvatskih kovanica te prihvaćen kao stabilno platežno sredstvo i izvan područja za koje je prvobitno namijenjen.
Za vjerovati je da je upravo pakračka kuna dala ime današnjem hrvatskom novcu.
Grb grada Pakraca ustanovljen je 1837.[16] kao jedan od posljednjih podijeljenih grbova (nakon toga grbovi su usvajani).
Izviđači:
Radio klubovi:
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.